Životna filozofija mrava Novo!
0 preuzimanja
U životu puno toga možemo naučiti od velikih i uspješnih, no ne treba zaboraviti da često najvredniju životnu lekciju naučimo od “običnih” ljudi, pa čak i od mrava, kaže američki poduzetnik Jim Rohn. Prateći njihovo ponašanje napisao je knjigu “Filozofija mrava”, u kojoj donosi četiri velike lekcije iz njihova života koje i ljudima mogu biti vrlo korisne.
Prva lekcija glasi: “Mravi nikad ne odustaju”. Stavite mravu prst na put i on će potražiti način da zaobiđe prepreku, tako da prijeđe preko prsta ili ga jednostavno zaobiđe. Koliko god puta stavili prst pred njega, mrav neće odustati.
- To nas uči da uvijek treba tražiti alternativne pravce na putu do ciljeva - kaže Rohn.
Druga lekcija vam je vjerojatno poznata iz priče o cvrčku i mravu - mravi cijelo ljeto misle na zimu pa ih ona ne može iznenaditi. Dok cvrčak pjeva i dobro se provodi, mrav ljeti marljivo skuplja hranu jer zna da ljeto neće trajati zauvijek. Kad vam ide dobro, nemojte biti previše samouvjereni i arogantni, imajte na umu da vas može snaći i loše razdoblje.
I budite dobri prema ljudima jer dobra vremena ne traju zauvijek, ali dobri ljudi uvijek vam mogu biti potpora. Zimi mislite na ljeto. I dok traje velika hladnoća, mravi znaju da to neće trajati vječno te su s prvim zrakama sunca spremni za rad i igru. Kad smo loše i kad se jedva nosimo s onim što izgleda kao potpuni slom, važno je zadržati vjeru da je to prolazno te da će doći bolja vremena.
Dajte od sebe uvijek najbolje što možete.
Zajednički prema cilju
Nema mrava zapovjednika koji upravljaju rad ostalih nego svi zajedno rade za dobrobit kolonije tako da se oslanjanju na međusobno djelovanje, pri čemu svaki slijedi osnovna pravila.
Borbeni kad zatreba
Mravi žive u kolonijama i najratobornija su vrsta na Zemlji. Ako ih netko napadne, neće se brinuti o vlastitu životu nego će štititi interese cjeline. Upamtite da bez kolega ipak ne biste bili to što jeste.
Najviše od sebe
Dok ljeti skupljaju hranu, mravi se ne pitaju zašto bi trebali raditi tako teško niti koliko im treba. Jednostavno rade najbolje što mogu, što je najvažnije za uspjeh i sreću.
Specijalizacija među radilicama
Postoji jasna organizacija - jedni se brinu o mravinjaku, drugi skupljaju hranu… I poslovni tim za uspjeh treba jasnu raspodjelu zadataka.
Mrav ne sumnja u sebe
Iako je mali, mrav se ne propitkuje što bi bilo da je deset puta veći. Njegova snaga proizlazi iz zajednice. I dobar radnik će biti sretniji u dobroj tvrtki.
prema: www.obitelj-malih-marija.com
| Pregleda: | 4054 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 11. -0001. |
Slični dokumenti
Jednom davno živio je jedan kralj koji je imao ogroman, ali zaista čudan dvorac.
Iznutra je bio prekriven ogledalima - po zidovima, podovima, stropovima, posvuda na tisuće ogledala.
Malena je imala srce puno ljubavi i radosti. Pjevušila je dok je pomagala majci u njihovoj kamenoj kući. Slušati njezine pjesmice bio je pravi užitak. Prala je lonce i tave, zalijevala cvijeće na prozorima. Znala je poći u šumu i donijeti naramak suharaka, a nakon toga izribati pod u velikoj sobi. „Moja malena je vrijedna poput mrava, ona je uvijek zaposlena“, govorila majka. „Moja malena je vesela, pjeva kao slavuj“, govorio je otac.
Doista, Malena je cijelu kuću ispunjavala radošću, kratila je svima duge zimske večeri kad se ni svagdanjim kruhom nije obilovalo.
Bili su to teški dani za obitelj, koja je živjela u malom primorskom selu na jugu Francuske. Maleni otac bijaše ribar. Ali otkad se razbolio, nije više mogao na more pa se obitelj izdržavala isključivo radom vrijedne Malenine majke. Premda je živjela u velikom siromaštvu, djevojčica je imala duboko i čvrstu vjeru.
„Doći će ubrzo proljeće i ljeto, tada će se i tebi povratiti zdravlje bit će nam svima bolje“, govorila je ocu. Tjedni su prolazili jedan za drugim. Novac je bivalo sve manje, ali cijelom je kućom odzvanjao zvonki smijeh razdragane djevojčice. Kad su stigli zimski praznici, uzviknula je: „Ah, kako volim božićne blagdane!“
„Ove godine“, reče joj tužno otac, „nećemo ti moći kupiti kakav dar, jer smo ostali bez novaca.“ Malena je to slušala, no bila je uvjerena da se za Božić djeci uvijek mora dogoditi nešto lijepo.
Na Badnju večer, uze ona tatu i mamu za ruku i reče: „Pođimo van, moramo sudjelovati u božićnoj radosti!“
Ostaviše dakle svoju mračnu kolibicu i izađoše u selo. Na svim su kućama prozori bili ukrašeni šarenim vrpcama, lampicama i svijećama, a kako su kuće bile uz cestu, mogla se vidjeti i osjetiti božićna radost.
„Sve su kuće pune radosti, osim naše“ - uzdahnuo je otac.
Malena to nije ni čula, smijala se i u njezinim je očima sjalo vedro raspoloženje.
„Kako smo sretni!“ uskliknula je. „Svi ovi svečano ukrašeni prozori i nas vesele!“
Kad su se vratili kući, Malena poljubi roditelje za laku noć i reče: „Stavit ću cipelu pred vrata za božićni dar.“
„Ah, Malena!“ majka će sa suzama u očima. „Ove godine neće biti darova.“ Pa ipak, cipela je ostala pred vratima. Puna vjere i pouzdanja, djevojčica se rano probudila, te polagano, hodajući na prstima odškrinuta vrata. Odmah je uskliknula:
„Tata! Mama! Dođite brzo! Pogledajte što mi je donio Isus!“ Ondje se u cipelici šćućurio tek izleženi ptić. Sav se tresao od zime.
„Vjerojatno je pao iz gnijezda pod krovom“, ustvrdio je otac.
Malena je šutjela. Za nju je ptić bio božićni dar maloga Isusa i drugo je nije zanimalo. Svu radost i pozornost usredotočila je na nemoćno stvorenje. Umotala ga je u toplu krpu, dala mu jesti i pobrinula se za sve što mu je bilo potrebno. Tom velikom radošću bili su uskoro ispunjeni i njezini roditelji, osjećali su kako im se vraća razdraganost koja ih je ispunjavala za sretnih dana.
Tako je Božić za malenu bio i te godine bogato ispunjen. Duh Božića je neprestano bio u njezinu srcu.
Bruno Ferrero