Vrijednost čovjeka Novo!

Davno je to bilo - prije preko četrdeset godina. Ali svega se još uvijek sjećam, do najmanjih sitnica, kao da se zbilo jučer. Bilo mi je tada šest godina... Badnjak godine 1931. Ležao sam u postelji, s bolesnom anginom, u temperaturi. Neću moći sam paliti svjećice i krijesnice na božićnom boru. Gledat ću ih samo ovako iz kreveta, u polusnu, uz bol u glavi i žarenje u grlu.

Već se spustila večer. Sada će mali Isus donijeti darove.

Prošle smo godine svi izišli iz sobe, da bi on, nesmetan, mogao razmjestiti darove pod bor. No danas je otac ugasio svjetlo i izišao, a ja sam ostao u sobi, u krevetu... Zurio sam u mrak. Čuo sam samo lake korake i šuštanje papira. Vidio nisam ništa... Kad se opet upalilo svjetlo, pod drvcem su bile naranče, kutija čokolade i kožnata torba koja će mi trebati slijedeće godine kad pođem u školu.

Majka mi je dala darove u krevet, i ja sam pažljivo razvezivao srebrene i zlatne vrpce, kadli otac uđe u sobu s golemom kutijom: Gledaj - reče - što ti je još mali Isus ostavio na verandi! Razmotao sam veliki arak svilenog papira u koji je kutija bila zavijena. Gle, pa to je krasna željeznica! Ista onakva kakvu sam čitavog tjedna svakog dana gledao u izlogu trgovine na uglu Ilice i Bregovite! Lokomotiva i šest vagona: jedan za ugljen, dva putnička, jedan otvoreni teretni, jedan zatvoreni teretni i jedna cisterna za benzin! Jedan ljepši od drugoga! A najljepši je bio onaj teretni s pomičnim krovom - moći ću u njega staviti, na primjer, staklene pikule i stare baterije iz džepne lampice. Kakva divota! A koliko tračnica: kad se sve spoje, ići će oko cijele sobe! I sve mi je to donio mali Isus pored onog što je ostavio pod borom. Srce mi je tuklo od uzbuđenja, krv navrla u glavu, uši su mi gorjele... Kakva divota!

Samo... Možda... ? Zašto je mali Isus željeznicu ostavio na verandi? Tu nešto nije u redu. - Tata, meni se čini, možda je to zabuna... Prošle su godine sveti Nikola i mali Isus ostavili darove u sobi. I ove godine drugi su darovi bili pod borom. Bit će da ova željeznica nije za mene. To je mali Isus zaboravio na verandi.

- Ma hajde, što ti pada na pamet! - reče otac. - Gdje bi on nešto zaboravio! On ništa ne zaboravlja ima u knjizi točno sve zapisano što kome nosi.

- Ja ipak ne vjerujem. On danas ima strašno puno posla. Mora ići u svaku kuću, u svaki stan... Nije čudo ako negdje nešto zaboravi.

- Što je tebi? Odakle ti je to došlo u glavu? Sad ćemo lijepo složititi tračnice, pa...

- Ne, ne, neću! Neću željeznicu! Nije moja! To je za nekoga drugog! Ne smijemo je mi uzeti. To bi bilo nepravedno! ­ počeo sam plakati i ridati, gore negoli da sam dobio batine. - Neću željeznicu, nije moja!

Otac me je gledao malo začuđen i zabrinut. I najednom, kao da se nečega sjetio, reče: - Evo, znaš što! Stavit ćemo taj paket natrag na verandu, ako ga je mali Isus zbilja ondje zaboravio, vratit će se, uzeti ga i odnijeti. A ako ga ne odnese, znači da ga je želio dati tebi.

Divno, baš si se dobro sjetio, tata, kliknuo sam.

Dok je paket bio na verandi, majka me je presvlačila. Sav .sam se bio oznojio od uzbuđenja i temperature. Otac se nekako jako uozbi1jio. Stalno me je gledao, ravno u oči. Kao da se nešto duboko zamislio.

Nakon nekih pola sata otac ustane: - Sad ćemo pogledati, pa da vidimo ...

Ta minuta - dvije što je izbivao trajalo je čitavu vječnost...

Je li željeznica ipak moja?

Otac konačno uđe - praznih ruku. Majka ga je gledala začuđeno, gotovo zaprepašteno.

- Imao si pravo - reče - mora da je željeznica bila za nekoga drugog. Mali Isus ju je odnio.

Bio sam kao gromom ošinut. Ali samo za trenutak. Eto, imao sam pravo! Kako bi bilo strašno da sam zadržao željeznicu - običan lopov! Kakva sreća da se tata sjetio da je vrati na verandu!

I sve naokolo postalo je lijepo, divno, prekrasno. Tri anđelčića što su visjela na boru radosno su se smiješila, a zlat­ne i srebrene kugle sjale su i blještale kao mala sunca i mali mjeseci. Ovčice oko štalice pod borom kao da su oživjele, i vol, i magarac... A Majka Božja i sveti Josip kao da su zadovoljno klimnuli glavom. I mali Isus u jaslicama zadovoljno je mah­nuo ručicama, veseo da je našao zaboravljeni paket i predao ga na pravo mjesto. Stotine, tisuće iglica na boru sjale su kao da je svaka od njih mala živa zelena krijesnica, a plamenovi svijeća živahno su podrhtavali, kao da i oni pjevaju: "Narodi nam se Kralj Nebeski!" Bilo je divno, neopisivo divno.

Sigurno ću ove noći nešto lijepo sanjati, pomislio sam.

Drugi sam dan bio zdrav, temperature je nestalo, kao da mi ništa nije ni bilo. Čitav sam se dan igrao s prijateljem, sinčićem udovice koja je stanovala u potkrovlju iste kuće gdje i ja. Željeznica je bila njegova. Nije čudo da ju je mali Isus bio zaboravio na našoj verandi: u njihov se stan ulazilo kroz tako uska vrata da mu je taj veliki paket sigurno bilo lakše unijeti u sobu kroz prozor, iznad naše verande.

Divna lokomotiva i njezinih šest lijepih vagona jurili su veselo ukrug. Moj prijatelj i ja natjecali smo se koji će je jače naviti, pa da što duže vozi.

Njegova nas je majka gledala i rekla mi nešto kao: "I moj je dečko imao isto tako dobrog tatu kao i ti". Izgledala je i radosna i tužna u isti mah".

Iz obližnje crkve čula su se božićna zvona.

(Miško - Mali Koncil, 1973.)

Topla i istinita priča o Božiću iz polovine šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, koja nas vraća u prošlost istovremeno upućujući i na ono bezvremensko i bitno u slavljenju svetkovine Kristova rođenja.

Ne izmišljam; sve što pišem sam doživjeh i još sam pod dojmom posljednjeg doživljaja. Sitnica, sve sitnice, ali život je sav satkan od sitnica, i male stvari sile nas više puta da razmišljamo o velikima, jer se veliki problemi redovito odrazuju na bezbroj sitnih stvari.

Eto, sutra je prva nedjelja adventa, i misao leti k Božiću. Ta zato i jest advent, da nas pripravi na blagdan Kristova rođenja. A za nas Hrvate Božić znači također bezbroj uspomena, Božić je za nas i božićna pjesma, čitav niz božićnih pjesama, sve božićne pjesme - i naši ih vjernici žele sve vidjeti u molitveniku, u zbirci pjesama; makar i ne bilo koje druge omiljele pjesme, ali božićna ne smije izostati ni jedna.

I ja se zaželjeh pjesme, božićne, lijepe i lijepo izvedene i pođoh u grad potražiti gramofonsku ploču s hrvatskim božićnim pjesmama. Iluzija! Kako ti pada na pamet da u Rimu tražiš takove stvari? - mogao bi netko primijetiti. Ali nije baš tako bestemeljna moja nada, jer mi prošle godine jedan prijatelj reče, da je vidio u jednom od najvećih rimskih magazina ploču s hrvatskim božićnim pjesmama u izvedbi zbora zagrebačkog radija. Nisam bio siguran u kojem je od dvaju najvećih magazina - Rinascente ili CIM - moj prijatelj vidio spomenutu ploču, stoga odlučih prošetati se do obaju dućana. I već se u sebi veselih duhovnom užitku što će mi ga gramofonska ploča priuštiti, uvjeren da će izvedba zbora Radio-Zagreba biti savršena.

I dok sam u sumrak hodao rimskim ulicama, oživljavao sam uspomene na prijatelja koji me je upozorio na gramofonsku ploču, a koji je prošle godine proveo božićne praznike u Dalmaciji. Nije Hrvat nego iz hladne Danske, ali živahan kao da je Mediteranac. Rođen u protestantskoj obitelji, kad je postao punoljetan, prešao je na katolicizam i u želji da bude što korisniji svojoj okolini, posebno omladini, po­stao je svećenik. Sve je više škole svršio u Parizu, a u Rim je došao na specijalizaciju. Urednik je i jedne katoličke revije, a u mlađim je danima imao ambicije postati direktor orkestra. I eto, taj simpatični Nordijac, koji je u sebi sjedinio i filozofa i umjetnika i koji je, za razliku od mnogih turista, otvorenih očiju prošao kroz naše krajeve, štošta zapazio što drugima izbjegne, divio se ljepoti prirode, bogatstvu historijskih uspomena (uostalom, Danci su nas zadužili iskopavanjem starokršćanskih solinskih ruše­vina!), suosjećao sa siromašnim narodom, čudio se stupnju bezbrižnosti namještenika u dućanima, uočio zamršenost crkvene problematike i drugo - taj isti, na moje pitanje, što ga se najljepše dojmilo na njegovu putovanju kroz Dalmaciju, smjesta je odgovorio: »Ponoćka u splitskoj katedrali«. Na daljnja pitanja precizirao je da ga se najviše dojmila pjesma »U se vrime godišta«. Nije on razumio riječi, ali ono oduševljeno pjevanje svega puka, poslije poslanice, ostavilo je na njega neizbrisiv utisak, bio je to za nj jedan od najdubljih religioznih doživljaja u životu. I kad mi je o tome pripovijedao, počeo je pjevati melodiju i rukom dirigirati. Kojem Hrvatu ne bi srce zaigralo, slušajući stranca, koji je upoznao više kultura i istančana je glazbenog ukusa, onako oduševljeno opisivati svoje božićne dojmove u Hrvatskoj!

No stvar nije time završila. On je htio imati gramofonsku ploču s našim božićnim pjesmama i pošao ju je u dućan potražiti. Uspio je, nešto francuski nešto engleski, dati do znanja što traži. Odgovor mu je bio - suhi: »Mi takvih stvari nemamo!«, popraćen pogledom punim čuđenja, kao da mu je namještenica htjela reći: »Čovječe, zar ne znaš kakova je naša socijalistička stvarnost? Ta kod nas nema službeno Božića! Ni božićnih pjesama na gramofonskoj ploči, jer - ploče producira država, a država je partija, a partija je proglasila da nema ni Boga, ni Božića…« I tako je naš dobri Danac, nakon susreta s Božjim pukom u katedrali susreo - socijalističku stvarnost, koja mu je onemogućila da ponese trajnu uspomenu na svoj najdublji i najljepši doživljaj u našoj domovini, uspomenu kojom bi bio širio dobar glas našem narodu u dalekoj zemlji Danskoj omogućujući svojim prijateljima da i oni u neku ruku dožive ljepotu naše pjesme, koja je kroz stoljeća odgajala naš puk…

Evo me stigoh u prvi dućan, u veliku palaču Rinascente. Pri ulazu zapitah za odjel gramofonskih ploča i uputih se u podzemni dio zgrade. Pogledah najprije sam izložene ploče: na stotine ih je, ali me ovaj čas nijedna od njih ne zanima. Moja je misao samo o ploči zagrebačkog radio-zbora s božićnim pjesmama. Kako? Zar si već zaboravio da u socijalističkoj stvarnosti nema mjesta za takove stvari? Da, ali u socijalističkoj stvarnosti ima mjesta za dolar, i trebaju ga i te kako, pa ako ga se može dobiti eksportiranjem gramofonskih ploča s božićnim pjesmama, zašto ne? Sve je dobro, što služi svrsi, pa i svetinje, naravno samo kao roba za eksport.

Približim se jednoj namještenici i pitam: »Imate li hrvatske božićne pjesme u izvedbi zagrebačkog radiozbora?« Morao sam pitanje ponoviti, a ona je digla iglu s gramofonske ploče, što ju je onaj čas slušala, i nastojala shvatiti moje neobično pitanje. Velim - neobično, jer se iz njezina pogleda vidjelo da je moje pitanje za nju zbilja nešto neobično. »Imamo obične božićne pjesme«, reče mi, a ja nadodah: »Talijanske?« »Da, talijanske«, ponovi ona. Vjerojatno je po prvi put čula da postoje neke hrvatske pjesme - canti natalizi croati, i te svakako za nju nisu obične - canti ordinari! Vrlo ljubezno mi je rekla da oni nemaju pjesama koje ja tražim, a kad sam inzistirao, da mi je jedan prijatelj rekao da je vidio, čini mi se, kod njih takovu ploču, kao da joj je bilo neugodno ponovo zanijekati… Nato rekoh: »Naravno, da imate tu ploču, barem vi biste to znali«. »Sigurno«, odgovori gospojica. Pozdravih i odoh prema velikom magazinu CIM.

Ista procedura, isti odgovori, samo ovaj put naiđoh na jednog otmjenog mladića, koji je s još većim iznenađenjem saslušao moje pitanje. I njemu protumačih kako sam čuo da imaju tu ploču, da se radi o izvedbi zagrebačkog radio-zbora. Kad čovjeku dođeš s ovako točnim podacima, njegovo se početno čuđenje spontano pretvori u stanovitu skromnost, jer vidi da ima stvari koje drugi znaju, a njemu su nepoznate. Ali ne može protiv činjenice, on te ploče nema pa nema, i meni ne ostaje nego vratiti se odakle sam i došao.

Već se spustio mrak, promet je po ulicama postao intenzivniji i kaotičniji; odlučio sam se pješice vratiti kući, kako sam i došao, sam sa svojim mislima i ponešto mučnim dojmovima. Eno, mislio sam, stranac u Hrvatskoj traži gramofonsku ploču s hrvatskim božićnim pjesmama i ne nalazi je; još ga čudno gledaju što uopće takvo što traži… Hrvat traži istu ploču u stranom svijetu - istina, Rim za Hrvata nije stran, ali je Hrvat Rimu nepoznat, no i njegovo je traženje uzaludno…

Uronjen u razmišljanje slijedio sam rijeku svijeta, ali nikoga nisam vidio… bio sam potpuno sam…

Već sam prevalio dobar dio puta i preda mnom su se pojavile linije karmelićanske crkve, u koju često zađem, i - kao da je neka vedrina počela ulaziti u moju dušu. Što se dogodilo? Ništa nova, tek opet jedna uspomena.

Lanjske godine u božićno vrijeme ušao sam u tu crkvu, dosta malenu, bez umjetničke vrijednosti - nije čudo, iz ovoga je stoljeća, ali sabranu, intimnu, tihu, i to uvečer. U polutami se molilo nekoliko osoba, koje su jedna za drugom izašle; ostao sam sam, ili bolje, mislio sam da sam sam… Osim vječnoga svjetla pred svetohraništem, jedini osvijetljeni kutić u crkvi bile su jaslice, na drugoj strani crkve. Moderne jaslice, s imitiranim ognjem, zvijezdom i mjesecom, čak i oblaci kruže po nebu - sve na električnu struju…

Već su mi od prije poznate te jaslice pa im se ovaj put nisam ni približio. Najednom, čujem kao iz daljine krasnu, najpopularniju talijansku božićnu pjesmu ”Tu scendi dalle stelle”, pjesmu Djetetu Isusu, što ju je ispjevao veliki teolog i svetac, sv. Alfonso Maria de’ Liguori (+ g. 1787). Pomislih: to je gramofonska ploča, uz jaslice, kao što se na više mjesta po rimskim crkvama nađe; s vremena na vrijeme, u određenim razmacima, čuju se potiho zvuci božićne pjesme, koji zašute istom kad su sve strofe ispjevane, da nakon stanovitog vremena počnu iznova, stvarajući u prisutnima božićno religiozno raspoloženje…

Tek mi je proletjela glavom ta misao, kadli pred kraj strofe - jedna stonatura, pogreška u pjevanju! To ne može biti gramofonska ploča! Tko bi se usudio dati u promet bilo koju ploču s pogrešnim pjevanjem! No moja sumnja kao da je iščezla, kad je počela druga kitica: lijepo, umiljato, produhovljeno pjevanje, iz daljine, postajalo je sve više prava molitva… savršena u svakom pogledu… Bum! Opet ista stonatura, na kraju druge strofe!

Sada više nemam sumnje. Okrenem se prema jaslicama i u njihovu mističnom svjetlu zamijetim konture jedne oniže starije žene, na koljenima pred jaslicama; očito je bila uvjerena da je sama u crkvi i da može slobodno u pjesmu izliti svoju molitvu, svoju ljubav prema Djetetu.

Treća, četvrta,… posljednja kitica: uvijek ista ljepota i - uvijek ista stonatura! Ne maknuh se s mjesta, da ne pomutim njezinu radost. Kad se je napjevala, još je ostala kratko vrijeme u molitvi, digla se i otišla. Ne znam, je li me pri izlasku vidjela. Njezina je pjesma i dalje odzvanjala u mojim ušima, bolje rečeno u mojoj duši, gdje se pretvarala također u molitvu…

I sada, nakon godinu dana, kao da je opet čujem, i to sve razgovjetnije, sve bliže, što se više približavam crkvi otaca karmelićana. Tko će me zadržati da ne uđem u crkvu i u duhu još jedanput doživim ljepotu one pjesme-molitve, koju nijedna gramofonska ploča nije u stanju zamijeniti! Divan je izum gramofonska ploča, ali njoj nedostaje srce, ljubav…

Gospodine, živjeli smo kroz stoljeća bez gramofonskih ploča, ali nismo živjeli bez pjesme, nismo mogli živjeti bez pjesme, jer gdje je srca i ljubavi, tu je i pjesma. Mi smo te upoznali, i kroz pjesmu smo te sve bolje upoznavali; vjerovali smo u te Boga-čovjeka, Božića, i pjesmom smo svoju vjeru ispovijedali; ljubili smo te i u pjesmi smo ti svoju ljubav očitovali. Generacije nisu znale ni čitati ni pisati, ali su znale pjevati, i vjerovati, i ljubiti, a to je glavno, jer to je život, najviši stupanj života u svemiru. I bile su sretne, u dnu duše sretne, ne na površini, kao što mnogi danas izgledaju da su sretni, a nisu.

I danas još mnogi pjevaju, i ovog će Božića u našim crkvama, u domovini i gdje god bude Hrvata po svijetu, zaoriti božićna pjesma, ona pjesma koju nijedna ploča ne može prenijeti, jer ploča registrira zvuk, ali ne registrira zanos, oduševljenje, vjeru, ljubav, radost…

Ali, Gospodine, koliko ih je koji više ne pjevaju božićne pjesme! U kolikima je presušio izvor božićne radosti! Nisu time postali sretniji; i kao da im je krivo što još ima onih koji su sretni i pjevaju, htjeli bi ih udaljiti od izvora sreće… Ne dopusti, Gospodine, da se to dogodi. Neka budemo bez božićnih gramofonskih ploča, ali da ne ostanemo bez srdaca koja će te kroz pjesmu slaviti i ljubiti, kroz našu lijepu božićnu pjesmu.

(Ova je istinita pripovijest napisana u iseljeništvu, u Rimu, u adventu 1966. i objavljena u časopisu Novi život (Rim), 4/1966, pod inicijalima dv (= don Fabijan Veraja). Autor je u ono doba bio u službi Svete Stolice, u Kongregaciji obreda. U njegovu je društvu splitski biskup mons. Frane Franić, za vrijeme II. Vatikanskog koncila, upoznao danskog svećenika, o kojemu je riječ u pripovijesti, i pozvao ga da posjeti Split, što je ovaj i učinio 1965. godine.)

tekst preuzet sa http://www.bitno.net