Prijateljstvo - ne mogu ti uhvatiti dugu Novo!

Već su prošla dva dana otkako se mati i kći vratiše s hodočašća u Siracusu. Gospođi Eutihiji bijaše mnogo bolje pa je već hodala po kući, kuhala i pospremala. Trećega dana posjeti ih Lucijin zaručnik. Bijaše pristao mladić iz poznate i vrlo časne obitelji.

- Oči su ti sjajne poput zvijezda - reče Luciji umjesto pozdrava.

Djevojka naglo spusti vjeđe. Osjeti drhtaj duboko u utrobi kao od nekog potmulog straha. Htjela bih da se zanosi mojom dušom, pomisli, a ne tijelom. Ako ga moje oči zavode, bolje da mu ne dadnem priliku da ih motri.

- Mnogo toga moram obaviti - reče. Budi tako dobar pa nas pohodi za tjedan dana!

Mladić razočarano uzdahne, ali se pokori Lucijinoj želji.

A ona, ustrašena osjećajima koje je jasno razabirala u zaručniku, odluči svoj dio imanja razdijeliti sirakuškoj sirotinji. Ljubi li moje srce, neće se obazirati na siromaštvo, umovala je.

Cijele sedmice odnosila je iz kuće sve što bijaše imalo vrijedno: haljine od skupocjenih tkanina, obuću od najfinije kože, slike i sagove, vaze i vezove, porculansko posuđe i komade namještaja od sandalovine i ebanovine s intarzijama od bjelokosti. Naposljetku isprazni i škrinju s novcem te sve razda ubogarima. tako u kući ostade samo najnužnije.

Osmoga dana ponovno je pohodi zaručnik.

- Čemu otezati? Vrijeme je da uglavimo dan vjenčanja - reče. - S tvojim imanjem i onim što mi dadne otac započet ću velik posao i... - zastade u besjedi zaprepašteno se ogledavši po praznoj sobi, a onda krikne: - Ta gdje su slike, sagovi i namještaj?

- Kod onih kojima pripada - mirno odgovori Lucija.

- Što si rekla?

- To što si čuo! - odsiječe Lucija. - Gospodin Isus kaže: Ako hoćeš biti savršen, razdaj sve što imaš siromasima i kreni za mnom.

- Isus? Onaj Židov što ga razapeše kao razbojnika u Jeruzalemu? Što je zaludio narod da mu vjeruje i da više ne žrtvuje našim bogovima? - bješnjeo je zaručnik. - To neću trpjeti! Idem u sudište pa ću te prijaviti. Vidjet ćemo hoće li ti pomoći tvoj raspeti uzor!

Posve pomračena srca zaručnik odjuri i prijavi Luciju vlastima kao kršćanku koja se odmetnula od cara i državne vjere. Od rimskih bogova.

Ni sat poslije njegova odlaska stigoše vojnici da odvedu Luciju u mučilište. Svežu je konopcima za volovski jaram. Ali koliko su god tukli životinje da povuku, one se nisu uspijevale pomaknuti s mjesta. Tada upravitelj zapovjedi da djevojku spale tu gdje je zatekoše. Naslagaše drva i potpališe oganj. Ali nijedan plamičak ne htjede se dotaknuti ni Lucijine odjeće, a kamoli tijela. Tada jedan od vojnika podiže bodež da joj probode grlo, zagleda joj se u oči, i ruka mu klone.

- Kukavico! - zaurla vojnik do njega i ta riječ poput čarobnog štapića ponovno podiže ruku s bodežom.

- Ah, kako te oči blješte! Kao najsjajnije zvijezde - prošapće vojnik, i šaka s bodežom ponovno klone.

- Bijedniče! - vrisnuše sad svi vojnici. - Zar se bojiš suknje?

Vojniku zadrhte usne pa napregne svu svoju volju ne bi li podigao ruku s oružjem.

... ali ti češ umrijeti mučeničkom smrću. Bojiš li se? - pričini se Luciji da ponovno čuje Agatin glas.

- Ne bojim se - šapne i sklopi oči da ne zbunjuje vojnika. Da ne gleda svjetlost zemaljsku.

Ruka s bodežom treći se put podiže i silovito spusti na Lucijin vrat. Djevojka se zanjiše. I gle! Umjesto tame, pod vjeđama joj rasula se svjetlost vječna.