Kako reagirati na uvrede - kratka priča Novo!

Kao što znaš, ponovno se približava dan mojega rođendana. Vjerujem da će se i ove godine po cijelom svijetu priređivati slavlje tome u čast.

Vidim da ljudi puno kupuju. Na radiju, televiziji i u novinama ni o čemu drugom se niti ne govori, nego samo o tome, koliko još dana nedostaje do moga rođendana.

Ugodno je znati, da neki ljudi barem jedan dan u godini, misle na mene.

Kao što znaš, rođendan su mi počeli slaviti prije mnogo godina. U početku je izgledalo da razumiju i zahvaljuju na onomu što sam učinio za njih. Ali, danas je malo onih koji razumiju što slave. Ljudi se okupljaju i slave, ali ne znaju o čemu se radi.

Sjećam se, prošle godine kada je stigao moj rođendan, ljudi su naveliko slavili u moju čast. Stolovi su bili puni, sve okićeno, puno poklona...ali znaš jednu stvar? Mene nisu pozvali. Slavlje je bilo upriličeno u moju čast, ali kad je došao taj dan, mene su ostavili vani, vrata su za me bila zatvorena... makar sam žarko želio slaviti s njima...

Istinu govoreći, nisam se iznenadio, jer u zadnje vrijeme mnogi mi zatvaraju vrata. Kako me nisu pozvali, bez buke i smetnje, ušao sam tiho i sjeo u jedan kut. Svi su nazdravljali i veselili se. U jednom trenutku unutra je ušao jedan starac, duge bijele brade, obučen u crveno. Izgledao je malo pripit. Umorno je sjeo na fotelju, i svi su potrčali k njemu, veseleći se, kao da je veselje priređeno njemu u čast.

Točno u 24 sata, svi su počeli nazdravljati, grliti se i čestitati. Ja sam, također, ispružio ruke, očekujući da će me netko zagrliti... Ali nitko me nije zagrlio.

Počeli su jedni drugima davati poklone. Približio sam se da vidim, da slučajno nemaju kakav poklon i za mene. Ali, za mene nije bilo ništa.

Kako bi se ti osjećao, kad bi na tvoj rođendan, jedni druge darivali, a tebi ne bi dali ništa? Shvatio sam da sam suvišan na ovom rođendanu, stoga iziđoh bez buke i za sobom zatvorih vrata.

Svake godine je sve gore. Ljudi se samo sjećaju hrane, poklona i slavlja a mene se nitko ne sjeća.

Želio bih da mi dopustiš da ovaj Božić uđem u tvoj život, da shvatiš da sam prije 2000 godina došao u ovaj svijet i da sam dao soj život na križu i za tebe. Danas jedino što želim jest, da to vjeruješ cijelim srcem.

Nešto ću ti reći: mislio sam, kako me mnogi ne pozvaše na svoje slavlje, učinit ću sam svoje veličanstveno slavlje, kakvo još nikad nije viđeno. Priređujem sve što je za to potrebno; šaljem mnoge pozivnice, među kojima je jedna posebna i za tebe. Želio bih znati, hoćeš li sudjelovati, da mogu za tebe rezervirati mjesto i napisati tvoje ime ne mojoj velikoj listi uzvanika. Vani će ostati svi oni koji se ne odazovu mom pozivu.

Pripremi se jer u dan kad se najmanje nadaš slavit ću svoje velebno slavlje.

p.s. znaj da te neizmjerno volim.

(Isus Krist, rođen na Božić u Betlehemu prije 2000 godina)

Jednog dana probudio sam se rano ujutro kako bih promatrao izlazak sunca. Ah, ljepotu Božjeg stvaranja nemoguće je opisati. Dok sam gledao, veličao sam Boga za Njegovo divno djelo. Sjedio sam tamo i osjetio Božju prisutnost pored sebe. On me upitao: ''Voliš li me?'' Odgovorio sam: ''Naravno, Bože! Ti si moj Gospodin i Spasitelj!'' Zatim je pitao: ''Da si tjelesno hendikepiran, bi li me još uvijek volio?'' Bio sam zbunjen. Pogledao sam dolje na moje ruke, noge i preostale dijelove moga tijela te se iznenadio koliko stvari mogu uraditi, za koje sam jednostavno mislio da mi pripadaju. Pa sam odgovorio: ''To bi bilo teško, ali ja bih te još uvijek volio.'' Tada je Gospodin rekao: ''Kad bi bio slijep, bi li i tada volio ono što sam stvorio?'' Kako bih mogao voljeti nešto ako to ne mogu vidjeti? Tada sam pomislio na sve slijepe ljude u svijetu te kako su mnogi od njih voljeli Boga i Njegovo stvaralaštvo. Pa, odgovorio sam:''Teško je zamisliti, ali ja bih te i tada volio.'' Nadalje me Gospodin pitao: ''Da si gluh, bi li i tada slušao Moju riječ?'' Kako bi mogao bilo što čuti ako bi bio gluh? Tada sam shvatio. Za slušanje Božje riječi ne trebaju nam samo naše uši, nego naša srca. Odgovorio sam: ''To bi bilo teško, ali ja bih i tada slušao Tvoju riječ.'' Zatim je Gospodin ponovno pitao: ''Kada bi bio nijem, bi li i tada slavio moje ime?'' Kako bih mogao slaviti bez glasa? Onda sam shvatio: Bog želi da ga slavimo iz naših srca i duša. Nije važno kako nam glas zvuči. I slavljenje Boga nije uvijek sa pjesmom. Kada smo ustrajni u zahvaljivanju riječima, i u nevoljama mi dajemo Bogu hvalu. Pa sam odgovorio: ''Iako ne bih mogao pjevati, ja bih i tada slavio Tvoje ime.'' No Gospodin je opet pitao: ''Voliš li me zaista?'' S uvjerenjem hrabro i snažno, odgovorio sam odlučno: ''Da Gospodine! Volim te zato što si Ti jedini istiniti Bog!'' Mislio sam kako sam dobro odgovorio, ali... Bog me je upitao: ''ZAŠTO ONDA GRIJEŠIŠ?'' Odgovorio sam: ''Jer sam samo čovjek i nisam savršen.'' "Zašto onda u danima mira odlutaš tako daleko? Zašto samo u danima teškoće moliš najiskrenije?'' Odgovorile su samo suze. Gospodin je nastavio: ''Zašto pjevaš samo na Misi? Zašto me tražiš samo u vrijeme slavljenja? Zašto moliš tako sebično? Zašto moliš tako nevjerno?'' Suze su mi neprekidno i dalje klizile niz obraze. ''Zašto me se stidiš? Zašto ne objavljuješ Radosnu vijest? Zašto za vrijeme progonstva plačeš drugima na ramenu kada ti Ja pružam moje rame da plačeš na njemu? Zašto tražiš izgovor kada ti dajem prilike služiti u moje ime?'' Pokušavao sam odgovoriti, ali odgovora nije bilo. ''Tvoj život je blagoslovljen. Stvorio sam te da ne odbacuješ ovaj poklon. Blagoslovio sam te talentima da mi služiš, a ti se stalno okrećeš u stranu. Otkrio sam ti Moju Riječ, ali ti ne napreduješ u spoznaji. Govorio sam ti, ali tvoje su uši bile gluhe. Pokazivao sam ti svoje blagoslove, ali tvoje oči su bile slijepe. Slao sam ti svoje sluge, ali ti si sjedio lijeno, dok su oni bili otjerani. Čuo sam tvoje molitve i odgovorio na njih.'' ''VOLIŠ LI ME ZAISTA?'' Nisam mogao odgovoriti. Kako bih? Bilo mi je nevjerovatno neprijatno. Nisam imao opravdanje. Što sam mogao reći na sve ovo? Kad mi je srce glasno zaplakalo i suze potekle, rekao sam: ''Molim te, oprosti mi Gospodine. Ja nisam dostojan da budem Tvoje dijete.'' Gospodin je odgovorio: ''To je moja milost, dijete moje.'' Upitao sam: ''Zašto mi neprestano opraštaš? Zašto me toliko voliš?'' Gospodin je odgovorio: ''Zato što si ti moje stvaralaštvo. Ti si moje dijete. Nikada te neću napustiti. Kada plačeš, suosjećam i plačem s tobom. Kad kličeš od radosti, ja ću se smijati s tobom. Kada si u nevolji i kloneš, bit ću s tobom i pomoći ću ti. Kada padneš, ja ću te podići. Kada si umoran, ja te nosim. Bit ću s tobom do kraja, i uvijek ću te voljeti.'' Plakao sam kao nikada prije. Kako sam mogao biti tako ravnodušan? Koliko sam samo povrijedio Boga? Upitao sam Ga: ''Koliko ti mene voliš? Gospodin je ispružio svoje ruke, i vidio sam kako su čavlima bile probodene. Kleknuo sam pred noge mog Spasitelja, Isusa. I po prvi puta, iskreno se molio.

Nepoznati autor