Zujak obični Novo!
0 preuzimanja
Bio jednom jedan kralj koji je svog najmilijeg konja dao potkovati zlatnim potkovama. A u kraljevskoj staji živio kukac koji se zove Zujak Obični da ne bi tko pomislio kako je on nešto izvanredno. I svi su znali da je on Zujak Obični, najobičniji, samo on to nije znao. Mislio je da je on najvažniji stvor na svijetu, pa zato nije volio da ga susjedi zovu domaćim imenom Zujak Obični, nego je tražio da ga zovu Skarabej, jer je čuo da su stari Egipćani tako zvali njegove davne pretke. Susjeda Osa jednog mu je dana rekla:
- Pa to ti je svejedno Zujak ili Skarabej. Skarabej znači u ovom jeziku Zujak. I što hoćeš? Hoćeš li možda da te zovemo Balegar, jer i tako se ti na našem jeziku zoveš?
Zujak se nije s tim složio: - Takvi ste svi vi, ne znate cijeniti druge. Ja sam Skarabej, sveti Skarabej, onaj što su ga izrađivali od zlata i stavljali u piramide. Onaj!
- Onda budi zlatan, lezi u grobnicu i šuti! rekla je bezobzirno Osa i odletjela.
A Zujak je upravo opazio konja što ga je kralj dao potkovati zlatnim potkovama. Odmah se uputi kraljevskom kovaču i zatraži da i njemu načini zlatne potkovice: - I ja stanujem u kraljevskim stajama, kao i onaj konj, ali ja nisam tek neki konj, nego Skarabej! - rekne kovaču.
Kovač mahne za njim svojim čekićem i sva sreća da ga nije dohvatio. Na to se Zujak smrtno uvrijedi i vikne: - Ovdje me nitko ne zna cijeniti. Niste vrijedni da dalje s vama živim. Idem u široki svijet, gdje će svi biti sretni što me vide!
Reče i izleti kroz prozor u cvjetni kraljevski vrt. Nađe se među rascvalim ružama.
- Zar nije ovo prekrasan perivoj? « upita ga dražesna Bubamara, sva crvena s crnim točkicama.
- Vidio sam ljepših stvari! - odvrati joj Zujak praveći se važan.
Bubamara je zašutjela, posramljena, jer ona se jadnica nikamo nije makla iz ovog vrta, pa kako smije razgovarati s takvim gospodinom koji je, nema sumnnje, putovao po širokom svijetu!
- Što je lijep ovaj svijet! Što je toplo sunašce! - klicala je gusjenica. - Zaspat ću, zavit ću se u kukuljicu, a kad se probudim pretvorit ću se u leptira!
- Kakva budala! - promrmlja prezirno Zujak. - Puzi po trbuhu, a sanja o nebesima.
Zujak zatim sjedne na zelenu travicu i zaspe.
Naiđe silan pljusak. Zujak se probudi sav ošamućen, voda i vjetar nosili su ga kao grumen pijeska. Napokon se onesvijestio i ostao ležati na leđima. Tek kad je opet upeklo sunce, došao je k svijesti i počeo micati nožicama. Opazi u blizini dvije oduševljene zelene žabe. Oči su im blistale od radosti. One su govorile:
- Kakav divan pljusak! Kako je divno oprana ledina! Svježe je na travi gotovo kao u našoj lokvi.
- Otkud vi znate što je dobro? - upadne im u riječ Zujak.
- Nikad niste ni zavirile u kraljevske staje u kojima ja živim. Ondje je vlažno i toplo. To je klima!
Žabe ga nisu ni pogledale. Uvrijeđen, prošeta se do ruba široke baruštine. Našao se među mnoštvom svojih zemljaka, zujaka običnih. Oni su ga stali pozdravljati i zaustavljati:
- Zdravo, brate, ostani s nama. Odmori se, ovdje nam je lijepo!
- E, jesam umoran - prizna on - to je točno. Čak su me spopali bolovi u lijevom krilu. Reumatizam. Da vam kažem istinu, ja ne dolazim kao drugi zujci iz bilo kakva brloga; ja potječem iz kraljeve staje ... Izašao sam po jednom osobito tajnom zadatku... Nemojte me ništa pitati, ne bih vam smio odgovoriti. Državne tajne, shvaćate? Oh, ondje u staji, ja ondje obično nosim zlatne cipelice.
Zujci su ga zaista počeli gledati s čuđenjem, možda čak i s poštovanjem, a on se uplaši od tolikih svojih laži, poboja se da ne otkriju kako je lagao, pa žurno pozdravi i pobježe.
Zavukao se u hrpu smeća i zaspao. Sanjao je divan san: uginuo je najmiliji kraljev konj pa njemu, Zujku, ostavio svoje zlatne potkove.
Dok on tako sanja, pronađe ga vrtlarov sin. Dječak ga prihvati s dva prsta, stavi ga na otrgnut zeleni list i zamota da ne pobjegne. Zujak se stao koprcati, ali uzalud. Nije mogao pobjeći. Dječak je potražio susjednog dječaka, i njih dvojica pođoše zajedno do obližnjeg jezera.
- Pošaljimo Zujka na plovidbu - predloži jedan od dječaka.
- Neka bude kapetan broda! - složi se drugi.
- Bit će Ukleti Holandez! - sjeti se prvi.
Našli su neku staru cipelu, u nju zatakli grančicu da bude kao jarbol, uz taj jarbol privezali »kapetana« Zujka i otisnuli cipelu kao lađu na jezero.
- Hej! Dobro ti vrijeme! Sretan ti vjetar! Što ti je lijepo! dobaci Zujku sitna mušica koja je lebdjela nad samom površinom.
Zujku se činilo da je jezero golemi ocean.
- Jest, bilo bi mi lijepo da nisam privezan - prizna tužno Zujak.
- Eh, ja nisam privezana! - naruga mu se muha i otprhne.
- Eto, kakav je svijet! - jadao se Zujak sam sebi. - Ogavan je. Čini se da sam ja jedina čestita osoba na svijetu. A kako me samo progone! Da, svi me progone. Zavidni su mi. Nisu mi dali ni zlatne cipelice. Ništa mi ne daju. Ne vrijedi ni živjeti među takvim svijetom. Neću više ni u kraljevu staju!
Uto se približila lađa u kojoj je bilo nekoliko djevojaka.
- Gledajte! - reče jedna. - Neka buba pliva u cipeli. Hajde da je oslobodimo. Poleti!
Tako je Zujak opet bio slobodan. Činilo mu se da sanja.
Letio je i letio, i ne misleći kamo leti. Kad se umorio, upravo je stigao u kraljevu staju. Spustio se ravno na sedlo na leđima najmilijega kraljeva konja.
- Gle, jašim kao pravi kralj! - reče ponosito i zadovoljno.
- Zato i treba da moj konj ima zlatne potkovice. Zato su ga i potkovali zlatom. Zbog mene! Kako se nisam odmah toga sjetio? Na kraju, ipak sam ja sila!
Sve što je Zujak putem vidio i čuo, sve što mu se dogodilo, sve je bilo uzalud. Ništa nije naučio. Ostao je praznoglava oholica. Zujak Obični. Najobičniji!
Hans Christian Andersen
| Pregleda: | 1030 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 09. 2019. |
Slični dokumenti
Jednoga dana, Dobri Bog održa ispred legija anđela, arkanđela, kerubina i serafa ovakav govor: "Rekao sam ljudima: Ljubite jedni druge, a oni umjesto da poslušaju ističu razlike jedni između drugih. Stižu pritužbe kako se međusobno mrze jer nemaju istu boju kože. Odlučio sam im dati jednu dobru lekciju. Naređujem da dana 25. rujna 2006. svi živući ljudi imaju istu boju kože - boju zelene jabuke, boju nade. K tome, naređujem da svi postanu potpuno jednaki, kao da su svi blizanci. Tako svaki novorođeni sličit će ostalim novorođenima, tridesetpetogodišnja žena biti će potpuno jednaka svim tridesetpetogodišnjim ženama svijeta. Neka tako bude."
"Aleluja! Aleluja!, pjevahu anđeli i arkanđeli i kerubi i serafi, slaveći Boga koji je konačno odlučio izjednačiti ovaj turobni svijet.
Ja sam drugi i drugi je ja
Dvadeset i petog rujna 2006 godine u zoru profesor O'Neil, dobitnik Nobelove nagrade za biologiju, probudio se i ustao iz kreveta. Prolazeći pored velikog zidnog ogledala, slučajno je pogledao svoj odraz i zinuo iznenađen. Odraz u ogledalu ne bijaše njegov, nego nekog čovjeka jabuko-zelene boje, koji nije imao njegov stas, ni njegovu kosu, ni njegov nos, ni njegova usta... Profesor O'Neil dugim je koracima otrčao u kupatilo, nasapunao se i dugo ispirao sapunicu toplom vodom, trljajući najsnažnije što je mogao svoju kožu, ali ona je i dalje bila zelena, zelena poput jabuke zelene. "Ovo je noćna mora, samo jedan ružan san" promrmljao je sebi u bradu. Slijedilo je novo iznenađenje: njegov glas, njegov lijepi duboki glas na koji je bio tako ponosan, više nije bio "njegov" glas. Počeo je trčati po kući dozivajući svoju suprugu: Ana, Ana. Vidio ju je. Ali to nije bila Ana, njegova Ana, nego neka nepoznata žena. Žena jabuko-zelene kože.
Srušio se na stolicu. U tom trenutku čulo se zvona na ulaznim vratima. Čuo je glas koji govori: "To sam ja, profesore, vaš Simuawa!" O'Neil ne prepozna glas svoga susjeda Japanca. A kad je otvorio vrata, i ušao unutra... bili su isti. Samo njegovo zelenilo bijaše za nijansu svjetlije jer je bio oko pet godina mlađi. Dva čovjeka se pogledaše na trenutak i zatim prasnuše u smijeh do suza.
Slične scene događale su se po čitavom svijetu. Milijuni i milijuni ljudi i žena gledahu se u ogledalima, nazivahu TV, radio, bolnice, vatrogasce. Ali nitko nije odgovarao. Svi su bili zaokupljleni problemom kako riješiti novu nevjerojatnu situaciju: ja sam drugi i drugi je ja. Sada više nisu imali identitet. Zabrinutost i panika među ljudima zahvatila je sve, do vlada. Predsjednik SAD-a i jedan drugi poznati svjetski državnik razgovarali su specijalnim telefonom: "Reci nešto, Predsjedniče" rekao je ovaj "promijenio si glas". "Ti također, kako čujem" - odgovorio je drugi. Kada su se vidjeli u večernjem programu na televiziji otkrivli su da su njih dvojica potpuno jednaki i jabuko-zeleni. Novinar je rekao kako državnici čine sve da otkriju što se dogodilo i to poprave.
U 4.45 putnike jednog egipatkog aviona koji je letio za Atenu otela su 4 "zračna gusara". Naoružani bombama i pištoljima tražili su oslobođenje jednog Palestinca zatočenog u izraelskom zatvoru. Jedan od njih pokupio je putnicima putovnice dok je drugi govorio: "Ako zatvorenik ne bude odmah oslobođen, ubijat ćemo svakoga sata po jednog putnika. Prvo Izraelce, zatim Amerikance, Engleze i tako dalje... Ali u jednom trenutku, prije nego je sat vremena prošao svi putnici postali su jednaki - zeleni. Prema fotografijama na putovnicama nije se nikoga moglo razaznati. Bijesan, jedan od terorista zaurlao je: "Izraelci, ustanite!" Naravno, nitko nije ustao. Iskoristili su trenutak zbunjenosti otmičara i zajedničkim naporom ih razoružali a njima je preostalo samo plakati od bijesa.
Na sjeveru Afrike sve se izokrenulo. Crne sobarice i sobari potrudili su se da "nestanu" putovnice i osobne karte njihovih bogatih bijelih gostiju. Poslije pola sata nitko više nije znao tko je bio crn a tko bijel. Restorani rezervirani za bijelce bili su puni jabukozelenih posjetitelja, i oni rezervirani za crnce također.
Jedan "ne znam što" mali mali
Slijedećih dana stvari su se pogoršale. U Napulju su pedesetorica igrača dokazivali da se zovu Ronaldo i tražili povećanje prihoda od vlastitog nogometnog kluba.
Na TV je stiglo dvije stotine mladih jabukozelenih koji su vikali: "Pustite me da prođem. Ja sam Pippo Baudo!" Izgurali su sve van zajedno s pravim Pipom Baudom.
Čitavo jutro kilometri ljudi utrkivali su se za fotelju Predsjednika republike vičući: "Upravo sam stigao!"
U školi na periferiji, u 7b bila je prava kriza. Lilijan Melli, koja je bila najljepša u razredu, nije imala dovoljno suza da isplače tugu kad je otkrila da je ista, baš jednaka drugim djevojkama u razredu. Giorgio Lotti, sportaš, htio je šakama dokazati tko je najsnažniji u školi.
Svaki način dokazivanja identiteta bio je bezuspješan. Osobni dokumenti, potpis, otisci prstiju nisu koristili ničemu. Mnogi su živjeli u strahu. Nije se moglo znati tko pripada nekoj naciji a tko drugoj. Vojnici su prestali ratovati jer nisu znali tko je neprijatelj a tko ne. Svi su ljutito gledali jedni druge. Svi su sumnjali jedni u druge. Uprkos Papinoj opomeni: "Svi ste braća, ljubite se kao braća!", činilo se da se svijet vraća u stadij divljaštva.
Profesor O'Neil sjećao se da je najbolji biolog na planeti. Sazvao je sve svoje kolege, sve živuće dobitnike Nobelove nagrade, najveće znanstvenike Zemlje. Započelo je razdoblje intenzivnih proučavanja: fizičari, kemičari, astronomi, kirurzi plastičari, sociolozi, etnolozi i studenti drugih grana mjerili su, vagali, analizirali najpreciznijim instrumentima fantastične promjene na ljudima. Došli su do zaključka da sve što su proučili ne vrijedi ništa. Fenomen zelena jabuka bio je tajna prevellika za njih. Jedn "ne znam što" uvukao se u njihovo srce.
Bio je jedan mali "ne znam što", ali strašan za ljudsku vrstu i Dobri Bog ga je prekinuo. Odlučio je da na Zemlji opet bude sve kao prije.
Bijaše to novo rođenje za njih. Sretni kao da su uskrsnuli ljudi i žene prepričavali su istine koje su zaboravili. Na primjer, svaki čovjek je različit i jedinstven i neprocjenjiv. I još, u svem redu postojanja je ljepše nego oblaci na nebu ili pjev ptice ljudsko biće. Kako bijahu lijepi sada Europljani plavi, Indijci boje kave, očiju svijetlih, zelenih, plavih, Irci crvenokosi, Arapi sa crnim brkovima, kako elegantni bijahu afrički bogataši, kako bijahu lijepe japanke dubokih pogleda... "Dobro došle razlike! Dobro došli stranci! Ne bojim vas se..." Na Planeti ljudi se ljubljahu. Svi osjećaju bogatstvo razlika i sličnosti kao cvijeće na livadi u proljeće. I prestadoše ratovi jer su prekinuti svi fanatizmi rasni, politički, ideološki, vjerski...
Problemi nisu prestali, ali se za svaki tražilo mirno rješenje.
"Alejuja! Aleluja!" pjevahu anđeli, arkanđeli, kerubi i serafi.
Naravno, ovo je jedna izmišljena priča. Ali...ako se sutra probudimo svi isti s kožom boje zelene jabuke?"
- Upalit ću svjetlo, majko, da nam svijetli u tami - tiho reče Lucija ustajući sa stolice što je stajala pri uzglavlju kreveta presvučena čistom mirisnom posteljinom. Po blještavo bijelom jastuku rasule se ruse kose plemenite gospođe Eutihije. Trpjela je godinama od teške bolesti kojoj ne nađe lijeka ni jedan liječnik u cijeloj Siracusi (Sirakuzi).
- Snilo mi se, majko, kako treba da hodočastimo u Cataniju (Kataniju) na grob svete Agate - nastavi Lucija postavljajući svjetiljku na komodu. - Ljudi ne znaju lijeka tvojoj boljetici, ali svetica znade.
- Ako tako misliš, dušo - pristane gospođa Eutihija - pripremi odjeću i hranu pa možemo izjutra krenuti na put. Sad bih htjela zaspati. Umorna sam - reče i sklopi oči.
Lucija počne pripremati prtljagu krećući se po kući najtiše što je mogla da ne ometa majčin san.
Sljedećeg dana, tek što je sunce izišlo, kočija s Lucijom i gospođom Eutihijom napusti Siracusu. Kad se damama već počelo pričinjati kako napornom putovanju neće biti kraja, kočijaš objavi da su stigli na odredište. Pomože Luciji smjestiti stvari u prenoćište, a potom podiže gospođu Eutihiju na ruke i ponese je grobu svete Agate. Ondje je spusti na tlo, podmetne joj smotani pokrivač pod leđa i vrati se u prenoćište. Lucija klekne i počne moliti.
- Oče naš koji jesi... - izgovori i naglo umukne. Nestalo je dnevnog svjetla i posvemašnja tama ovila je nju, majku i grob svete Agate. Lucija raširi oči kušajući razabrati bilo što u mraku. Kao da je zatitralo slabašno svjetlo, učini joj se. Još više napregne vid.
I doista, prilazila joj je mlada djevojka sva u sedefastoj bjelini te se činilo kao da žar izbija iz njezina tijela.
Jesi li to ti, Agato, nikne pitanje u Lucijinu mozgu. Istog trenutka začuje u srcu odgovor: Da, ja sam. Došla sam ti reći da će tvoja majka ozdraviti, ali ti ćeš umrijeti mučeničkom smrću. Bojiš li se?
Ne, odgovori Lucija i toga časa prikaze nestade. Sunce je tek zalazilo i nebo bijaše rumeno i zlatno.
- Zaspala si, dušo? - upita gospođa Eutihija.
- Ne, majko - reče djevojka. - Ukazala mi se sveta Agata i prorekla da ćeš ozdraviti.
Bolesnica se osmjehne i šapne: - Vjerujem.
A ono o mučeništvu Lucija prešuti.
Sonja Tomić „U iščekivanju Spasitelja“