Anđeli s jednim krilom Novo!
0 preuzimanja
Istinita priča iz života osoba s invaliditetom
SVI SMO MI ANĐELI S JEDNIM KRILOM.
MOŽEMO LETJETI SAMO AKO JEDNI DRUGE ZAGRLIMO.
U proljeće 1983. godine Margaret Patrick došla je u centar za rehabilitaciju starijih osoba na fizikalnu terapiju. Kad je Millie McHugh, dugogodišnja djelatnica, predstavila Margaret ostalima u Centru, primijetila je tugu u Margaretinim očima kada je ugledala glasovir. "Nešto nije u redu?". pitala je Millie.
"Ne", odgovorila je Margaret blago. "Samo pri pogledu na glasovir naviru mi sjećanja. Glazba mi je bila sve prije moždanog udara." Millie je bacila pogled na Margaretinu ukočenu desnu ruku, a žena joj je prepričala neke od najsvjetlijih trenutaka svoje karijere.
Odjednom je Millie rekla: "Pričekajte ovdje. Vratiti ću se za čas." Malo poslije došla je u pratnji niske, sjedokose žene s debelim naočalama, žena je hodala uz pomoć štapa.
"Margaret Patrick", kazala je Millie, "ovo je Ruth Eisenberg." Zatim se nasmiješila. "I ona je svirala glasovir, ali kao i Vi, ne može svirati nakon moždanog udara. Gda Eisenberg može koristiti desnu ruku, a Vi lijevu, i imam osjećaj da bi vas dvije mogle učiniti nešto prekrasno."
"Znate li Chopinov valcer u D-molu?" pitala je Ruth. Margaret je klimnula. Sjele su jedna pokraj druge na glasovirsku klupicu. Dvije zdrave ruke jedna s dugačkim, otmjenim crnim prstima, a druga s kratkim, debeljuškastim, bijelim skladno su prelazile po tipkama od ebanovine i slonovače.
Od tog su dana stotinu puta sjele za glasovir. Margaret bi svoju bespomoćnu ljevicu položila na Ruthino koljeni. Dok je Ruth zdravom rukom svirala melodiju Margaret je svojom zdravom rukom svirala pratnju. Njihovo je sviranje oduševilo televizijske gledatelje, slušatelje po crkvama i školama, u centrima za rehabilitaciju i staračkim domovima. A njih dvije dijelile su mnogo više od same glasovirske klupice. Počelo je Chopinom, Bachom i Beethovenom, a onda su otkrile da imaju više zajedničkog nego što su mogle pomisliti. Obadvije su prabake i udovice, obadvije su izgubile sina, obadvije su još mogle mnogo toga dati, ali ne jedna bez druge.
Dijeleći s Maragret glasovirsku klupicu, Ruth je čula kako kaže "Glazba mi je bila oduzeta, ali Bog mi je dao Ruth." Očito je Margaretino uvjerenje prešlo i na Ruth, a za proteklih pet godina otkako sviraju zajedno, danas Ruth kaže "Sastavila nas je Božja providnost." I to je priča o Margaret i Ruth, koje same sebe nazivaju Ebanovinom i Slonovačom.
Margaret Patrick
| Pregleda: | 703 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 09. 2019. |
Slični dokumenti
U vrijeme pustinjskih otaca postojala je sekta mesilijanaca. Naglašavali su pretjeranu duhovnost i smatrali svaki fizički rad neprikladnim za monaha.
Nekoliko monaha te sekte dođoše jednog dana opatu Luciju.
Starac ih upita: "Čime se bavite?" Oni odgovoriše: "Ni prstom se ne dotičemo nikakvog posla, nego kako veli apostol, molimo bez prestanka." Na to im starac reče: "Jedete li vi?" Oni odvrate: "Dakako da jedemo". On im kaže: "I dok vi jedete, tko u međuvremenu moli umjesto vas?" I opet im reče: "Zar vi ne spavate?" Oni odgovore: "Naravno da spavamo." A starac će na to: "I dok vi spavate, tko moli mjesto vas?" Na to nisu znali odgovoriti.
On im reče: "Oprostite mi, ali vi ne činite to što govorite. A ja ću vam pokazati da ja, premda obavljam poslove, neprestano molim. S Bogom se spustim na zemlju i radim što treba. Pri tom govorim:"Smiluj mi se Bože i po milosrđu svome oprosti moje grijehe." Tada ih upita: "Zar to nije molitva?" Oni odgovoriše: "Naravno da jest." Tada im on reče: "Ako tako provedem cijeli dan u radu i molitvi, zaradim šest novčića, manje ili više, svejedno. Od toga dva novčića ostavim pred vratima kao milostinju, a za ostale kupim hranu. Dok ja jedem ili spavam, moli za me onaj tko je dobio dva novčića. I tako po milosti Božjoj neprestano molim."
Živio jednom čovjek koji je imao petoro djece. Svaki dan se žalio Bogu na težak život i na loše ljude koji ga okružuju. Uvijek je za probleme krivio Boga.