Krede u boji - razmišljanje Novo!
0 preuzimanja
Nitko nije znao kad je taj čovjek došao u grad. Činilo se da je oduvijek bio na pločniku najprometnije ulice, ondje gdje su bile trgovine, otmjeni restorani, velika kina, večernja šetališta, sastajališta zaljubljenih.
Klečeći na koljenima, komadima krede u boji slikao je anđele, krajolike pune sunca, sretnu djecu, ruže u cvatu, snove o slobodi...
S vremenom ljudi su se privikli na njegovu prisutnost. Katkad bi netko bacio novčić na sliku, netko bi s njim popričao.
Povjerili bi mu svoje brige i nade. Pričali bi o svojoj djeci.
Čovjek je slušao i vrlo malo govorio.
Jednoga je dana počeo skupljati stvari i pripremati se za odlazak. Svi su se okupili oko njega, promatrali ga i čekali. „Ostavi nam nešto za uspomenu.“
Čovjek im je pokazivao prazne ruke.
Što im je mogao darovati?
No ljudi su čekali.
Tada čovjek istrese iz naprtnjače komade obojene krede i podijeli ih mnoštvu.
Darovao je svakome komadić krede i otišao bez riječi.
Ljudi su svoje komadiće uramili kao dragocjenost, drugi pohranili u gradski muzej moderne umjetnosti, treći su ih spremili u ladicu. Većina je na njih jednostavno zaboravila.
Tako je i s nama. Prije 2000 godina došao je Čovjek koji je i tebi darovao mogućnost da obojiš svijet...
Što si učinio s komadićima krede?
| Pregleda: | 818 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 04. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Praaustralci ili Aboridžini su u prošlosti bili lutajući narod. Osim onoga što su nosili na sebi ili u rukama, ništa nisu posjedovali.
Nisu se vezivali za predmete. Hranu nisu nalazili slučajno.
Jedini preživjeli brodolomac našao se na malom, nenaseljenom otoku.
Žarko se molio Bogu da ga spasi i svaki dan bi gledao prema horizontu nailazi li netko da mu pomogne.
Umoran i obeshrabren počeo je graditi kolibu kako bi se imao gdje skloniti od nevremena.
Jednoga dana, kad je otišao tražiti nešto za jelo –primijeti veliki dim koji se prema nebu uzdizao iz njegove kolibe.
Bio je strašno ljut i tužan. Bože, kako si mi ovo mogao učiniti?!
Rano, sljedećega dana, probudio ga je zvuk brodskoga motora koji se približavao otoku.
Ali... – upitao je ljude koji su ga došli spasiti – kako ste znali da sam tu?!
Vidjeli smo tvoje dimne signale!
NEMOJ SE OBESHRABRITI KAD TI NEŠTO POĐE PO ZLU.
SJETI SE: TO BI MOGLI BITI „DIMNI SIGNALI“ I MILOST BOŽJA...
autor nepoznat