Prijatelj bi trebao biti Novo!

Kaktus - ima jedna vrsta kaktusa Ima jedna vrsta kaktusa koji cvjeta dva ili tri put godišnje. Neugledne je vanjštine, ali ima prekrasan cvijet. Cvjeta noću, kada ga nitko ne vidi. Kad padne duboka tama rastvore se krupni, prekrasni cvjetovi, a kuća se ispuni opojnim mirisom. A ujutro... cvijet je mrtav. Odaje tragove ljepote koja prolazi. Od koga i za koga ova pažnja? Od koga i za koga ova rasipnost i darežljivost? Kaktus me podsjeća na Boga koji je rasipan i darežljiv; koji daje svoje darove velikodušno; koji daje ljepotu kaktusovu cvijetu samo za jednu noć, bez obzira hoće li to netko zamijetiti ili neće. Bog se raduje svemu što stvara, a još se više raduje kad ljudi zapaze da radi njih i njihove radosti stvara sva dobra i ljepote. I tako se Bog i ja radujemo kaktusovu cvijetu na mjesečini (ako je ima), cvijetu koji živi samo jednu noć. Kaktus me podsjeća i na ljude. Ima ljudi koji cvjetaju samo za jedan tren i samo onda kad ih nitko ne vidi; da ne bi ljudi hvalili njihovu dobrotu i ljepotu i da tako ne izgube nagradu kod Oca nebeskoga. Ali za takve trenutke kad ljudi cvjetaju u svom najboljem izdanju vrijedi živjeti. Ima ljudi koji su tako obični i za koje ne bismo nikada rekli da nas mogu nečim iznenaditi. Ima ljudi koji cvjetaju samo dva – tri puta godišnje. Valja znati da sve biljke cvjetaju i, ma kako neznatan bio njihov cvijet, imaju šansu donijeti plod, a svaki plod krije novo sjeme. Valja pažljivo promatrati ljude da bismo uživali u njihovu cvjetanju, makar samo za tren. autor nepoznat

Kako su nastale pustinje - marokanska legenda

Kako su nastale pustinje

U vrijeme prije ovog vremena zemlja je bila zelena. Posvuda je teklo na tisuće potočića, a oko njih raslo mnogo stabala. Zajedno su rasle smokve, naranče, datulje, limuni. Lav se na livadi igrao s janjetom, a plemena su živjela u miru, jer još ne bijahu upoznala zlo. Na početku vremena Bog je ljudima rekao: »Ovaj rascvjetali vrt pripada vama. Uživajte u njegovim plodovima. Ali pazite! Za svako vaše zlodjelo ja ću na zemlju baciti zrno pijeska, a pijeska bi moglo biti toliko da prekrije sve zelenilo, drveće i potoke.«

[caption id="attachment_20633" align="aligncenter" width="504"] karavana u pustinji[/caption]

Ljudi su dugo poštivali Božju zapovijed, sve dok se jednoga dana nisu dvojica beduina posvađala oko neke deve. Kad je pala prva ružna riječ, Bog je na zemlju bacio zrno pijeska, no to nitko nije ni primijetio. Za ružnim riječima slijedila su djela, pa je palo mnoštvo zrnaca. Stvarale su se hrpe jedna za drugom. Ljudi su se začuđeno zaustavljali i promatrali. »Što je to?« – pitali su Gospodina. »Plod vaših zlodjela!« – odgovori Bog. »Svaki put kad učinite nepravdu, kad dignete ruku na brata, kad slažete i prevarite… zrnce pijeska past će na vaš vrt. Nastavite li tako, pijesak će prekriti cijelu zemlju.« Ljudi su se na to smijali. »Kad bismo bili i najveći zločinci, ni za milijun godina nas ne bi ugrozila ta sitna zrnca.« Ljudi su se svađali, tukli, varali jedni druge, plemena su ratovala. Pijesak je prekrivao pašnjake i oranice, zatrpani su mnogi potoci, a stoka je morala ići sve dalje u potragu za hranom. Tako je nastala pustinja. Plemena su lutala među dinama žaleći za davno izgubljenim rajem. Ponekad su sanjali da usred pustoši vide zelena prostranstva, plava jezera, cvjetne livade. Takva priviđenja nazivali su fatamorganom. Samo ondje gdje su se ljudi držali Božje zapovijedi i danas postoje palme i čisti izvori, pijesak ih ne može zatrpati, nego ih samo okružuje, kao što more okružuje otoke. Putnici ta mjesta nazivaju oazama i tu se zaustavljaju da se odmore, prisjećajući se riječi što ih je Gospodin izrekao plemenu: »Nemojte moj zeleni svijet pretvoriti u beskrajnu pustoš.«

Marokanska legenda