Svijeća - moć mržnje i ljubavi Novo!
0 preuzimanja
Živjela jednom jedna svijeća. Bila ja to zaista posebna svijeća. Plamtjela je takvim sjajem kakvim nikada prije ni jedna druga svijeća nije plamtjela. Mnogi su primjećivali njezin poseban sjaj. Zbog toga su često dolazili do nje, ostajali u njezinom sjaju, grijali se njezinim plamenom, a nakon toga odlazili vedriji svojim poslovima.Jednoga dana mrak je vidio da toj svijeći dolazi puno ljudi.Zbog toga je u njegovom srcu počela rasti ljubomora na svijeću. Mrak je bio u njezinom sjaju rastjeran, a njena svaka iskrica tjerala ga je još dalje. Svijeća je posebno voljela bacati oko sebe te iskrice, a one su veselo pucketale Nakon nekog vremena snažno zaželje ugasiti svijeću. Sam sebi reče: “Mogu ja to. Ona se samo pravi važna, ali brzo ću je srediti”. Tako je napade jednoga dana, ali joj ništa nije mogao učiniti. Odlučio je ponovo navaliti na nju s još većom snagom ali opet nije uspio. Što je više pokušavao, sve je više uviđao svoju nemoć, pa je zbog toga bio sve više bijesan na svijeću. Budući da svijeću nije mogao ugasiti sam, odluči drugima ispričati mnoge laži o svijeći. Tako je govorio da se svijeća pravi važna, da nikoga ne voli, da je ružna i puno drugih lažnih priča. Neki od onih koji su ga slušali povjerovaše mu. A kada mu povjerovaše odluči ih zamoliti za pomoć da zajedno ugase svijeću. Vjetar se rado odazva jer je već povjerovao u mrakove laži. Na njegov nagovor vjetar poče puhati. Najprije je mislio: “Lako ću ja to”. Počeo je puhati lagano, a zatim sve jače i jače. Unatoč svim nastojanjima ipak nije uspio ugasiti svijeću. Mrak zatim pozva kišu. No ni njoj, unatoč brojnim nastojanjima i upornim pokušajima ne pođe za rukom ugasiti svijeću. Na kraju pozva oluju. Upozori je da se svijeća ne da lako ugasiti, te da mora svom silinom navaliti na njezin nepodnošljivi sjaj. Oluja ga posluša i uspije ugasiti svijeću. Ljudi su prolazili pored ugašene svijeće i pitali se što se dogodilo sa svijećom da više ne gori. Neki su bili tužni zbog toga, dok su drugi ostali ravnodušni. Ipak joj nitko nije prišao da je pita što joj se dogodilo. Jednoga dana onuda je prolazio neki dobar čovjek. Kad je vidio da svijeća više ne gori priđe joj i upita je: “Što ti se dogodilo, svijećo? Tako je sve tužno bez tvog sjaja.” Ona mu s tugom sve ispriča, a čovjek je opet upita: “Želiš li ponovo gorjeti?” Svijeća mu odgovori: “Oh, da, samo kad gorim živim i jedino sam tada sretna!” Dobri čovjek uze svoju vatru i zapali svijeću. Ona zasja novim, još ljepšim, sjajem. Zatim je postavi na vidljivo mjesto i stavi joj zaštitu protiv vjetra, kiše i oluje. Mrak, kada vidje da svijeća ponovo gori, još jače se razljuti. Sam nije mogao ugasiti svijeću, a nitko više nije vjerovao u njegove priče. Čak su vjetar, kiša i oluja bili žalosni što su se dali zavesti od mraka. Zato su se došli ispričati svijeći, moleći je da im oprosti jer su pogrešno postupili. Od tada je još više ljudi dolazilo svijeći da se osvijetle, ogriju i razvesele srca.
| Pregleda: | 949 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 21. 11. 2019. |
Slični dokumenti
- Ne čitam… jer… ne znam slova. Nikad nisam naučio pisati i čitati… - reče čovjek-
ali u svojoj glavi imam TRI SLOVA:
jedno crno, jedno crveno, i jedno bijelo.
- Što znači crno, crveno i bijelo slovo? - upita biskup. - Crno me podsjeća na grijeh i na pakao pa ga se čuvam. - Crveno na Isusovu krv prolivenu za sve nas pa se uzdam u Njegovo milosrđe. - Bijelo me podsjeća na nebo, na raj, na nagradu koju će nam Bog dati ako mu ostanemo vjerni. Biskup na to reče: - Blago tebi! Tvoja tri slova vrijede više nego mnoge knjige koje sam ja pročitao.
Jednog dana probudio sam se rano ujutro kako bih promatrao izlazak sunca. Ah, ljepotu Božjeg stvaranja nemoguće je opisati. Dok sam gledao, veličao sam Boga za Njegovo divno djelo. Sjedio sam tamo i osjetio Božju prisutnost pored sebe.
On me upitao: ''Voliš li me?''
Odgovorio sam: ''Naravno, Bože! Ti si moj Gospodin i Spasitelj!''
Zatim je pitao: ''Da si tjelesno hendikepiran, bi li me još uvijek volio?''
Bio sam zbunjen. Pogledao sam dolje na moje ruke, noge i preostale dijelove moga tijela te se iznenadio koliko stvari mogu uraditi, za koje sam jednostavno mislio da mi pripadaju. Pa sam odgovorio: ''To bi bilo teško, ali ja bih te još uvijek volio.''
Tada je Gospodin rekao: ''Kad bi bio slijep, bi li i tada volio ono što sam stvorio?''
Kako bih mogao voljeti nešto ako to ne mogu vidjeti? Tada sam pomislio na sve slijepe ljude u svijetu te kako su mnogi od njih voljeli Boga i Njegovo stvaralaštvo. Pa, odgovorio sam:''Teško je zamisliti, ali ja bih te i tada volio.''
Nadalje me Gospodin pitao: ''Da si gluh, bi li i tada slušao Moju riječ?''
Kako bi mogao bilo što čuti ako bi bio gluh? Tada sam shvatio. Za slušanje Božje riječi ne trebaju nam samo naše uši, nego naša srca. Odgovorio sam: ''To bi bilo teško, ali ja bih i tada slušao Tvoju riječ.''
Zatim je Gospodin ponovno pitao: ''Kada bi bio nijem, bi li i tada slavio moje ime?''
Kako bih mogao slaviti bez glasa? Onda sam shvatio: Bog želi da ga slavimo iz naših srca i duša. Nije važno kako nam glas zvuči. I slavljenje Boga nije uvijek sa pjesmom. Kada smo ustrajni u zahvaljivanju riječima, i u nevoljama mi dajemo Bogu hvalu. Pa sam odgovorio: ''Iako ne bih mogao pjevati, ja bih i tada slavio Tvoje ime.''
No Gospodin je opet pitao: ''Voliš li me zaista?''
S uvjerenjem hrabro i snažno, odgovorio sam odlučno: ''Da Gospodine! Volim te zato što si Ti jedini istiniti Bog!'' Mislio sam kako sam dobro odgovorio, ali...
Bog me je upitao: ''ZAŠTO ONDA GRIJEŠIŠ?''
Odgovorio sam: ''Jer sam samo čovjek i nisam savršen.''
"Zašto onda u danima mira odlutaš tako daleko? Zašto samo u danima teškoće moliš najiskrenije?''
Odgovorile su samo suze.
Gospodin je nastavio: ''Zašto pjevaš samo na Misi? Zašto me tražiš samo u vrijeme slavljenja? Zašto moliš tako sebično? Zašto moliš tako nevjerno?''
Suze su mi neprekidno i dalje klizile niz obraze.
''Zašto me se stidiš? Zašto ne objavljuješ Radosnu vijest? Zašto za vrijeme progonstva plačeš drugima na ramenu kada ti Ja pružam moje rame da plačeš na njemu? Zašto tražiš izgovor kada ti dajem prilike služiti u moje ime?''
Pokušavao sam odgovoriti, ali odgovora nije bilo.
''Tvoj život je blagoslovljen. Stvorio sam te da ne odbacuješ ovaj poklon. Blagoslovio sam te talentima da mi služiš, a ti se stalno okrećeš u stranu. Otkrio sam ti Moju Riječ, ali ti ne napreduješ u spoznaji. Govorio sam ti, ali tvoje su uši bile gluhe. Pokazivao sam ti svoje blagoslove, ali tvoje oči su bile slijepe. Slao sam ti svoje sluge, ali ti si sjedio lijeno, dok su oni bili otjerani. Čuo sam tvoje molitve i odgovorio na njih.''
''VOLIŠ LI ME ZAISTA?''
Nisam mogao odgovoriti. Kako bih? Bilo mi je nevjerovatno neprijatno. Nisam imao opravdanje. Što sam mogao reći na sve ovo?
Kad mi je srce glasno zaplakalo i suze potekle, rekao sam: ''Molim te, oprosti mi Gospodine. Ja nisam dostojan da budem Tvoje dijete.''
Gospodin je odgovorio: ''To je moja milost, dijete moje.''
Upitao sam: ''Zašto mi neprestano opraštaš? Zašto me toliko voliš?''
Gospodin je odgovorio: ''Zato što si ti moje stvaralaštvo. Ti si moje dijete. Nikada te neću napustiti. Kada plačeš, suosjećam i plačem s tobom. Kad kličeš od radosti, ja ću se smijati s tobom. Kada si u nevolji i kloneš, bit ću s tobom i pomoći ću ti. Kada padneš, ja ću te podići. Kada si umoran, ja te nosim. Bit ću s tobom do kraja, i uvijek ću te voljeti.''
Plakao sam kao nikada prije. Kako sam mogao biti tako ravnodušan? Koliko sam samo povrijedio Boga? Upitao sam Ga: ''Koliko ti mene voliš?
Gospodin je ispružio svoje ruke, i vidio sam kako su čavlima bile probodene. Kleknuo sam pred noge mog Spasitelja, Isusa. I po prvi puta, iskreno se molio.
Nepoznati autor