Vrt ananasa Novo!

0 preuzimanja

Istinita priča iz misionarskog života

Nizozemski misionar Oto Kenig, je s obitelji živio i radio u Indoneziji, bivšoj nizozemskoj koloniji, na otoku Irijan. Njegova žena je upravljala malom bolnicom. Imali su dva sina. Među domorodcima su živjeli niz godina, ali ova njegova pripovjest nije samo o domorodcima...

"U džungli čovjek brzo osjeti nedostatak svježeg voća i povrća. Jednom prilikom sam odlučio svojoj obitelji donijeti nekoliko ananasa. Dao sam i domorodcima da ih probaju, budući da nitko od njih nije znao što je to i raste li negdje u džungli. Kasnije sam dovezao stotinjak sadnica ananasa iz susjedne misijske postaje. Unajmio sam jednog domorodca da pripremi zemlju i da ih posadi. Za rad sam mu, naravno, platio - sol i još neke stvari.

Nakon tri godine pojavili su se prvi plodovi. Trebali su biti zreli za Božić. Jedva smo dočekali vrijeme berbe, a kad je stiglo ni jedan jedini ananas nismo probali! Domorodci su nam ih pokrali tijekom jedne jedine noći. Čak neki nisu bili zreli, jer među domorodcima je posve uobičajeno koristiti nedozrele plodove.

ananas Znao sam da su kronični lopovi, ali nisam im mogao dopustiti da rade što žele. Te ananase sam namijenio svojoj obitelji i zato sam se osjećao prevareno. Znam, misionar ne bi smio tako reagirati, ali ja sam bio pokraden. Bijesno sam ih napao: "Pogledajte gospodo, čekam te plodove tri pune godine, i na kraju nisam ni jedan jedini probao! Sad sazrijevaju sljedeći, i ako i te pokradete, nećete imati bolnicu, nikakve ljekove, niti ikakvu pomoć!" Kakva nezahvalnost! Moja žena im je besplatno davala lijekove, za pregled i njegu nisu ništa plaćali. Trudili smo se iz sve snage da im pomažemo, brinuli smo se za njihove bolesnike, i spašavali njihovu djecu. Zašto oni nemaju obzira za naše potrebe?

Rekao sam: "Neće više biti nikakve bolnice!" A oni su s nevjericom pitali: "Zar ćeš ti sam pojesti sve te šarene bombončiće (tablete)? Ako je tako nek ti bude!" I otišli su. Međutim, sljedećih dana su neki dolazili s molbom: "Daj mi bombončić, boli me glava." Nisam se pokolebao. Kihali su i kašljali, molili za lijekove, ali ja sam ostao čvrst: "Žao mi je, sjetite se, pokrali ste nam ananase!" - "Nisam ja." izgovarali su se, "drugi su krali."

Jako su kašljali i molili me za pomoć, i to je slomilo moju odluku, pa smo za nekoliko dana ponovno aktivirali bolnicu. A ananasi su i dalje nestajali. Bjesnio sam: "Nepopravljivi lažovi! Nepopravljivi lopovi!

"Uskoro sam uspio saznati tko krade ananase - domorodac koji ih je posadio. Pozvao sam ga i pitao zašto to radi. "Ti nisi prljao ruke. Moje ruke su sadile, pa moja usta i jedu" odgovorio je. To je zakon džungle. "Svi ananasi su moji". Plaćanja za nečiji rad - toga u džungli nema. I zato, tko šta nađe, ulovi, otkine, ili donese - to je njegovo. To je njihov zakon. Sam sam sebi govorio da bi se možda trebao učiti živjeti prema tom zakonu. Rekao sam mu, ipak, da ću mu dati pola plodova i u zemlju zabio stupove koji su razdijelili biljke.

"Kad sazriju, ovi će biti tvoji. Ali ovi drugi će biti moji!" Činilo mi se da su domorodci to razumjeli, i odmah sam se osjećao bolje. Gubitak će biti samo polovičan. Bolje išta nego ništa. Međutim, čuvati pola sadnica bilo je isto kao čuvati sve. Ananasi su i dalje nestajali. Zamislite samo - oni su čak nudili ananase na prodaju, a ja sam im i dalje propovijedao da se ne smije krasti. Sve skupa je došlo do točke kad sam digao ruke od svega i rekao im: "Dat ću vam sve ananase. Napravite svoj rasad, i odnesite iz mog vrta sve voće, ja ću sebi posaditi nove.Ne želim ih u svom vrtu, ako mislite da pripadaju vama."

ananas1A oni su mi na to rekli: "Tuhan, morat ćeš nam platit!" Nisam mogao vjerovati vlastitim ušima. Objašnjavao sam im i uvjeravao ih, ali bezuspješno. "Ne, ne... Ti želiš da povadimo sve biljke i odnesemo ih - a to je posao. Moraš platiti." Na kraju sam popustio: "Dobro, platit ću vam za jedan dan. Vadite ih sve, i to brzo, da ih više ne gledam!" Tako se i dogodilo; istina samo djelomično. Iščupali su su sve te divne ananase i ostavili ih na gomili, gdje su brzo uvenuli i istrulili. Ja sam kupio nove sadnice: "Slušajte me, vi prepredenjaci. Platit ću vam da ih posadite, ali njihove plodove ću jesti samo ja i moja obitelj. Ni jedan neće biti vaš."

"Tako ne može", protestirali su. "Ako ih mi posadimo, mi ćemo ih i jesti!" "Urazumite se, nemam vremena rasađivati sve ove sadnice. Imam previše posla," objašnjavao sam. "Vas ima mnogo, a ja sve radim sam. Morate mi pomoći. Potreban mi je jedan od vas, samo da ih posadi, plodove ću već sam sakupljati. Platit ću mu za njegov rad. Što više hoćete? Onom čovjeku, koji mi pomogne oko ovoga dat ću ovaj divan nož." Na kraju su pristali. Uslijedile su tri mirne godine čekanja na novi rod. Sa suprugom sam povremeno odlazio u vrt i promatrao kako ananasi postupno dobijaju boju. Radovali smo se što ćemo konačno dobiti rod, i zahvaljivali Gospodu što će rod biti tako bogat. I zamislite što se dogodilo! Cijeli urod je ponovo nestao. Više nisam znao što uraditi. Postavljanje ograde za njih ne bi predstavljalo prepreku. Zatvoriti bolnicu nismo mogli, pa smo se na kraju odlučili zatvoriti trgovinu. Domorodci su kod nas kupovali šibice, sol, udice i slične sitnice. Dok mi nismo došli živjeli su bez ovih stvari, pa im vjerovatno neće nedostajati. Dakle, pokrali ste nam ananase, nema više trgovine!

Kad smo zatvorili trgovinu, počeli su gunđati između sebe: "Bilo bi bolje da odemo negdje dalje, više nemamo soli. Ne proradi li trgovina, nema smisla da dalje ovdje ostajemo. Možemo se vratiti u naše kolibe u džungli, kad taj sebičnjak neće da dijeli s nama. Otići ćemo."

Uvrijeđeno su pokupili svoje šatore i četiri zajednice domorodaca su napustile "naše" područje. ananas4Prvih nekoliko dana i nije bilo tako loše. Konačno smo se mogli naspavati, posao mi je išao odlično, uspio sam srediti i misijsku korespodenciju. Popravio sam štošta što je odavno trebalo biti popravljeno, i time obradovao svoju suprugu. Prošlo je šest tjedana. Ananase smo jeli za doručak, za ručak i za večeru. Onda sam rekao supruzi da ananase možemo jesti bilo gdje na svijetu, i da ovdje više ionako nemamo što tražiti.

Kada se pojavio prvi domorodac sa osmjehom od uha do uha, ponovo sam bio zbunjen. Dok sam se pitao zašto se smije, on me je pitao: "Tuhan, kako si?" I onda sam mu rekao da ode i dovede svoje ljude, jer ću ponovo otvoriti trgovinu. Svi su došli. Prvo što sam pomislio bilo je da će mi opet nestati svi ananasi. I oni su stvarno nestali. Tim gore, jer smo ih u međuvremenu probali. U duši sam plakao i razmišljao što mogu učiniti da i nama ostane nešto od slatkih plodova. Pa mora postojati način. I sjetio sam se - njemački ovčar.

Nabavio sam psa - valjda najvećeg koji je živio na otoku. No, prije nego što je avion sletio domorodci su se okupili, spremni za krađu, ako im se samo pruži prilika. Pilot se uvijek na njih žalio, i uvijek je tražio da budu dalje od sletne piste i aviona, ali njegovi napori bili su uzaludni. Dovozio je svježe povrće i zalihe hrane i domorodci su uvijek bili brži od njega. Prije nego što je stigao otvoriti vrata aviona, oni su priljepili lica na avionske prozorčiće. Sada nisam morao nikoga potjerati dalje, samo sam promatrao šta će se dogoditi. I dogodilo se. Pas, kojega su odmah primjetili, izazvao je među njima paniku i strah. Razbježali su se na sve strane. Nekoliko ih se čak popelo na krošnje drveća a neki i na krov naše kuće. Pas je zalajao a ja sam bio jako zadovoljan, iako sam morao sve sam istovariti. Barem se ništa nije izgubilo. Oni su imali samo male, prašnjave, mršave i bolesne psiće. Psa sam privezao za lijanu, a on je režao i grizao. Domorodci su se bojali približiti i bolnici. Počelo nas je zabrinjavati njihovo zdravlje. Pas je pokvario moje planove. Rezultat je bio isti kao kad smo zatvorili trgovinu. Ljudi su nas izbjegavali i nisam imao s kim ni progovoriti. Više nisam mogao naći nikoga tko bi me podučavao njihovom jeziku. Shvatio sam da pas nije riješio naš problem. Čak je počeo lutati sa seoskim psima i od njega je postao opasan poludivlji izgladnjeli pas. I tako sam morao učiniti ono što sam prezirao. Psa sam ubio. Kada ga više nije bilo, ljudi su se vratili - govoreći: "Ovo je najbolje što si učinio za sve vrijeme koje si među nama." ananas3Kad su nove sadnice ananasa imale oko godinu dana, ja sam s obitelji otputovao u Ameriku na godinu dana. Tamo sam na seminaru čuo da sve što imamo moramo predati Bogu. I vrijeme je pokazalo da je Bog višestruko nadoknadio sve što sam Mu predao sa ispravnom nakanom. Čim sam sam se vratio, "dao" sam svoj vrt Bogu i čekao kako će On ovu stvar srediti. Ananasi su bili jako lijepi. Domorodci su ponovo obilazili oko vrta i ja sam već pretpostavljao što će se dogoditi. Povremeno bi im mahnuo kroz prozor, a oni su bili zbunjeni i nisu znali što bi učinili; da mi mahnu ili da se sakriju ili pak da pobjegnu. Pokušavali su shvatiti što se sa mnom dogodilo.

Jedne noći sam bio vani čekajući da svi odu iz naše kuće. Nisam htio da me vide kako molim: "Gospode, vidiš li te divne biljke? Borio sam se da bi od njih mogao jesti plodove, polagao sam pravo na njih, tražio sam svoju pravdu. Sad sam shvatio da to nije bilo ispravno. Znam to i zato ih Tebi dajem. Od danas, ako želiš da uzmem nešto od Tvoga, molim te daj mi da to znam unaprijed, i dopusti mi da to i uzmem. Ako to ne budeš želio, nema problema, više mi do toga ionako nije stalo."

Konačno sam stvarno dao vrt s ananasima Bogu. A domorodci? Kao i obično, krali su, a ja sam govorio sam za sebe: "Vidiš Gospode, ni ti ih ne čuvaš." Jednog dana su domorodci došli do mene i pitali: "Tuhan, jesi li postao kršćanin, ili što se to s tobom događa?" Htio sam im odbrusiti da sam kršćanin već četrdeset godina, ali sam ih umjesto toga samo pitao zašto tako misle. Odgovorili su mi: "Zato što se više ne ljutiš što ti krademo voće." To je za mene bilo otkriće. Doživio sam ono što sam im niz godina propovijedao. Govorio sam im da vole jedan drugog, da budu jedan prema drugom ljubazni, ali sam svoja prava uvijek grčevito opravdavao i branio. Oni su to jako dobro vidjeli. Jedan od njih me pitao: "A zašto se sada više ne ljutiš?" Rekao sam mu da taj vrt više nije moj, tako da više ne kradu moje ananase, i zato se više ne ljutim. Drugi je zamišljeno pitao: "Kome si ga dao?" Gledali su jedan drugog i pitali: "Je li vrt dao tebi? Ili tebi? Kome pripada? Čije ananase krademo?" Na njihova pitanja sam ponovo odgovorio, da sam vrt dao Bogu. Čudili su se: "Bogu? Zar On nema tamo gore ananase?" Odgovorio sam mu da ne znam, ali te moje ananase sam mu sigurno predao. Otišli su u selo i šaputali jedan drugom: "Znate li kome te ananase krademo?" Razgovarali su o tome cijelu noć i pokušavali shvatiti kome vrt u stvari pripada. Bio sam radostan promatrajući njihovu neodlučnost. Ja sam zbog tog vrta probdio mnoge noći, a sad oni ne mogu spavati. U sebi sam se smijao kad su poslali ljude u susjedno selo da potraže vlasnika vrta. Domorodci su među sobom govorili: "Što ako vrt pripada najvećem lovcu na glave, ili možda nekom moćnom čarobnjaku? Moramo paziti! Dok ne saznamo čiji su ananasi, ne smijemo ih krasti." Situacija je postajala sve napetija. Domorodci su donijeli koplja, lukove, strijele. Ni meni više nije bilo zabavno. Mora da je za njih bilo strašno to što nisu uspjeli pronaći vlasnika. ananas2Pitali su me ponovo: "Kome pripada vrt?" Potpuno mirno odgovorio sam da pripada Bogu. "Tuhan je vrt stvarno dao Bogu." Počeli su o tome glaasno razmišljati: "Tuhan, to nisi trebalo uraditi. Zašto vrt ne uzmeš natrag?" Rekao sam im da otkako sam vrt dao Bogu više se ne ljutim na njih i da taj vrt više ne želim. I onda se otkrio pravi razlog njihove zbunjenosti: "Od tad ne možemo uloviti ni jednu divlju svinju i ribolov nam slabo ide. Dakle ananasi pripadaju Bogu i ne smijemo ih više krasti." I bojali su se Boga. Ananasi su počeli sazrijevati pred našim očima. Domorodci su nam bojažljivo predbacivali: "Tuhan, tvoje voće je zrelo." - "Nije moje, Božje je ", odgovorio sam. "Ali, istrunut će. I što to znači: Nije moje?" Odgovorio sam: "Kada bi vrt ponovo uzeo za sebe bi li bio kršćanin?" Odgovor je bio: "Nikako. Dok vrt pripada tebi, ti si samo ljutiti bijelac. Mi ti govorimo isto što i Bog." - " E vidite, ja želim biti kršćanin, jer sam tada mnogo sretniji. Ne želim biti ljutiti i zli bijelac. Domorodci su se morali odlučiti - hoće li na ljutiti Boga ili Tuhana? To je unijelo razdor među njih. Jedni su i dalje krali. Čak su mi i prodavali ananase. Kupovao sam ih i poklanjao ostalima. To im je bila potvrda da ananasi stvarno nisu moji. A onda sam jednog jutra pred ulaznim vratima našao čitavu gomilu ananasa. Kada je cijela moja obitelj sjela za stol, zahvaljivali smo Bogu što možemo jesti Njegovo voće. Mnoge godine su me domorodci slušali. Vidjeli su, međutim, da se moje riječi o međusobnoj ljubavi i poštivanju ne slažu s mojim djelima. Osam godina sam im propovijedao kako žive kršćani i tko je Isus, a oni su sve te godine čekali da sretnu takvog krišćanina. Kada sam se ja počeo mijenjati, učinili su to i mnogi od njih i postali su kršćani. Obećanje koje kaže: predaj sve Bogu... stvarno je djelovalo. Shvatio sam da čovjek treba Bogu žrtvovati ono što za njega ima stvarnu vrijednost, inače to nema pravog smisla. Nakon toga počeli su na moju verandu donositi razni otpad. Ponovo sam se molio: "Bože, moje vrijeme je u tvojim rukama. Ako ti želiš da im popravljam pokvarene harmonike, lonce i lopate, umjesto da obavljam misionarski posao, onda to želim i ja." Manje sam im čitao iz Biblije, manje sam propovijedao, a ipak je bilo više ljudi privedenih Kristu. Domorodci su često među sobom ponavljali: "Tuhan je kršćanin. Govori nam da se volimo međusobno. I on nas je počeo voljeti." Jednom prilikom sam popravljao oštećenu stolicu. Došao je jedan domorodac i rekao: "Daj mi da ti pomognem." Kada smo je zajedničkim snagama popravili pitao sam ga treba li mu soli. "Ne, Tuhan. Pa zar se ne sijećaš? Ti si meni pomogao popraviti lopatu, a ja sada tebi pomažem popraviti stolicu." Oduševio sam se. To je bilo prvi put u 8 godina da su nešto učinili za mene a da nisam morao platiti.

Bog nije htio da ananase sebično zadržim za svoju obitelj. Htio je da mu ih predam, tj. da ih ostavim domorodcima, koji su na taj način trebali uvidjeti moju dobru volju i zahvaliti mom Ocu, koji je na nebesima. Da sam tako učinio, domorodci bi me sami molili da od njih uzmem ananase. Rod bi bio dovoljan za sve. Koliko sam samo nervoze i problema mogao spriječiti!

Oto Kenig

Pregleda: 883 Pregleda
Preuzimanje: 0 puta
Ažurirano: 30. 09. 2019.

Slični dokumenti

Tri kralja - božićna priča
Tri kralja - božićna priča

PRINT - pdf

Tri-kraljaJednoga dana dođe Isus neočekivano na rajska vrata i reče: „Petre idemo na zemlju!“ - Oh - promrmlja Petar - Gospodine, što se dogodilo? - Idemo vidjeti kako moj narod slavi moj rođendan. Gospodine, kamo idemo? - upita Petar uzimajući kartu svijeta u ruke.

- Hm, kamo? - Isus će kao razmišljajući. - Idemo u zemlji u kojoj se Božić najljepše slavi - odluči i upre prstom u kartu.

Nađoše se u jednoj čudnoj zemlji. Zvijezde su blistale, a mjesec sjao. Na vrhu malene visoravni kao da sam htjela do neba izići crkvica s drvenim tornjem. Zvono je zvonilo. Sa svih su strana pridolazi muškarci, žene i djeca gazeći duboki snijeg. U crkvici se stislo mnoštvo. Ispred oltara žive jaslice.

- Baš je lijepa moja Ana. Prava sveta Mara – uzdahnu jedna mlada žena.

- A tek moj Ivo kao sveti Jozo - šapnuo do nje druga.

- Dragi vjernici - zakašlja se s oltara stari svećenik, koji se zaogrnuo nekim debelim kaputom pa ne znaš jesu li to na njemu 3 kaputa ili je ispod jednoga naslagao džempere. Skupili smo se da proslavimo Isusovo rođenje. Isusa je ovdje među nama. To znam sigurno Ali je još važnije da bude u nama. Evo, ova djeca sa svojim jaslicama svjedoče upravo to, da se Isus rađa u nama. Vi dobro znate da Jozo i Mara još krova nad glavom nemaju i zato će svi milodari ići njima. Za njih su djeca i priredila ovu božićnu priredbu. To je njihov dar Isusu i svima nama. Zapjevajmo svi „Padaj s neba roso sveta“.

Nakon pjesme od koje su zidovi odjekivali, započe priredba. Najprije je anđeo probudio pozaspale pastiriće, a oni doniješe novorođenom kralju posudu punu žara da ga ogrije i dva vunena ogrtača da bude toplije Mariji i Josipu. Onda anđeoski kor od sedmero djece koji je stajao iznad jaslica, zapjeva „Svim na zemlji mir veselje“, što radosno prihvati cijela crkva. Pjevali su i Isus i Petar.

Nakon pjesme sve se u crkvi toliko umiri da se moglo čuti kako ljudi dišu. Pojaviše se tri sveta kralja. Sva tri obučene u bijele haljine za crveni ministrantskim ruhom odozgor, a na glavama im krune. Jednom je kruna napravljena od perja, pa izgleda kao indijanska ukrasna perjanica, drugom u kapu ušivene kosti pa je izgledao kao neki afrički mag, a treći si je spleo krunu od trnja.

Prvi pristupi onaj s indijanskom perjanicom i poklonivši se reče: - Isuse, ja sam Hesus Karamba, kralj Amerike. Poklanjam ti naše šume i rijeke. Čuvaj ih! Ne daj da ih uništavaju jer one nam daju zrak koji udišemo i vodu koja donosi život. I ostavi pred kolijevkom zdjelicu sa zemljom i u njoj posađeno nekoliko borovih grančica. I drugi kralj donese dar. On stavi pred dijete drvenu posudu punu žutoga pijeska i reče: - Isuse ja sam Jošua Rumba kralj Afrike.

Uzmi ovaj pustinjski pijesak kao znak našega obećanja da ćemo te slijediti i u pustinji.

Treći kralj bijaše nekako najmanji. On visokim glasom reče: Isuse! Ja sam Anto kralj od Bosne! Gromoglasni pljesak prekinu i zbuni govornika. Nisu pljeskali samo vjernici i župnik nego i Isus i Petar. Na kraju se kralj od Bosne, zahvaljujući velikoj župnikovoj podršci, ipak pribra i završi svoj pozdrav: - Isuse! Ja ti poklanjam ovu trnovu krunu, koju si i ti nosio. Teška je, Isuse! Poklanjam ti i svoju odluku da ću živjeti ovdje iako mnogi oko mene govore da se ovdje više ne može živjeti. Znam da si blizu nas, da voliš našu zemlju. Dođi i rodi se u nama svima!

I cijela crkva zapjeva „Narodi nam se kralj nebeski“, a Petar obrisavši suze šapnu Isusu: - Oni će primiti tvoje darove.

I Isusu blagoslovi njihove kuće mirom, ljubavlju, radošću i veseljem, a njihove stolove jelima ukusnijim nego ikada prije. I poslavši Petra u nebo On ostade u tom siromašnom selu.

Stjepan Tomić

Lijepo i dobro
Lijepo i dobro

Prolazeći parkom Fran je zamijetio na klupi ružnu staricu naborana lica. Na drugoj klupi sjedila je mlada žena, odjevena u finu odjeću i našminkana kao glumica.

Zanimljivosti

Obnovu katedrale sv. Patrika u Dublinu u prošlom stoljeću je financirala tvrtka Guinness – najveći izvoznik piva na svijetu.

Humor

– Što je Bog radio sedmoga dana, nakon što je sve stvorio? – Otišao na svetu Misu.

Poslovice

Tko pobijedi strah taj je i tigru opasan protivnik. (Indijska)