Divlje guske - (priča o napasti) Novo!
0 preuzimanja
Gospodar i sluga išli u lov na divlje guske. Šetajući razgovarali o duhovnim stvarima. Sluga je govorio o tome da ga Đavao stalno napastuje, da ima problema s njim, prisilnih misli. Gospodar se na to iznenadio i rekao da on nema nikakvih problema, da ga Đavao nije nikada napadao, i da mu nije jasno kako to da ih sluga ima. Sluga mu tada reče usporedbu. To je poput našeg lova na guske. Kada vi prestanete pucati na guske ja potrčim i počnem motkom udarati one koje nisu mrtve, jer nisam siguran da neće odletjeti. One koje su mrtve njih ne diram jer sam siguran da neće odletjeti. Tako je i s vama - vi ste mrtvi i vas Đavao ne dira jer ste njegovi. Mene stalno udara motkom i napada jer nisam njegov. Đavao se opisuje kao ljuti lav koji reži. On može i ugristi, ali samo kad mu dopustimo. On je svezan na lancu i može ići tako daleko koliko mu dopustimo. Mi ga svojom molitvom, dobrim djelima vežemo, uostalom Krist ga je svezao svojom žrtvom na križu i on nam ne može ništa ukoliko mu mi to ne dopustimo. Dopuštamo mu da nas udara kad god povjerujemo u laži koje nam on nameće u mislima. Svako loše mišljenje koje imamo o drugima, sebi i Bogu su svakako djelo Đavla jer nas on hoće udaljiti od Boga.
| Pregleda: | 998 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 21. 11. 2019. |
Slični dokumenti
U pravoj bujici svakidašnjih promjena raspoloženja, ljudi pitaju jedni druge: jesi li ti optimist ili pesimist? I obično iznalaze srednji izlaz u odgovoru: ja sam realist - čime nije ništa rečeno. I optimist i pesimist imaju pravo javnosti.
Pa ipak, optimisti su zanimljiviji i nekako privlačniji. Oni su kao neka neobična bića. Kad je zemlja puna čičaka i korova, oni uvijek otkrivaju cvijetak i travu. Kada se sve suši i pretvara u pustoš, oni su rijetke ptice selice koje osjećaju i otkrivaju blagotvornu oazu.
Zbog toga često dobivaju nadimke: zanesenjaci koji žive izvan stvarnosti, naivci koji pojma nemaju, sanjari koji se predaju utopijama.
Suvremeni duhovni pisac Phil Bosmans smatra da se pesimisti nazivaju realistima koji s obje noge stoje na tlu stvarnosti, ali da su zapravo zagazili u prljavštinu svijeta, toliko zasjenjeni da ne vide ništa od sunčane strane života, pa se pita: Zašto vjerujem u optimiste?
Zato što oni polaze na put k sunčanoj strani, k zemlji gdje se može živjeti i preživjeti. Optimisti su ljudi koji vjeruju u plodove Duha: ljubav, radost, strpljivost, vjernost, srdačnost, dobrotu. A pesimisti kao da nikad nisu okusili te plodove pa umiru prije smrti. I zaključuje taj pisac: "Samo će optimisti preživjeti!"
Ova optimistička tvrdnja o optimistima odgovara zašto unatoč svemu možemo biti optimisti. Bez opravdana razloga optimist je sigurno naivac, idealist, utopist, sanjar, izvanzemaljac. Ali optimizam nije apstraktni pojam, filozofski proizvod, potrošna roba, već je plod jednog procesa.
Čovjek koji zrači optimizmom jest čovjek koji zrači radošću, vedrinom, zadovoljstvom zbog nade koju osjeća i nosi u sebi.
Tu nadu kršćani svrstavaju u red tzv. bogoslovnih kreposti, zajedno s vjerom i ljubavlju.
A ta nada ima uporište u Bogu, koji je ludo zaljubljen u čovjeka, u svoje remek-djelo. Bog ima u čovjeka beskrajno povjerenje te mu je sve predao u ruke. To je razlog optimizma u životu čovjeka.
O nadi je, dakle, riječ. Ima je sve manje, pa je i optimizma vrlo malo. Vjernik zato ni u ovim tmurnim vremenima ne zdvaja (nije neodlučan), već nošen nadom pali svijeću optimizma. Jedno svjetlo teško razbija mrak, a stotina svijeća tjera tmine.
To je ujedno i poticaj da ne samo pojedinac, nego i obitelj, pa i šira zajednica, nadom rastjera oblake koji su se nisko spustili i prijete da zamrače ovaj svijet. Lakše je prekrižiti ruke i sve to mirno gledati proklinjući tamu. Teže je zavrnuti rukave i rastjerivati maglu.
Zato vjerujem da će samo optimisti preživjeti, jer njima pripada budućnost.
nepoznati autor
Živjela dva pustinjaka u nekoj oronuloj kolibi. Dijelili su jedini sobičak koji su imali. Dane su provodili propovijedajući po okolnim selima.