Naravno i nadnaravno Novo!

Malena - božićna priča

PRINT - pdf

Malena je imala srce puno ljubavi i radosti. Pjevušila je dok je pomagala majci u njihovoj kamenoj kući. Slušati njezine pjesmice bio je pravi užitak. Prala je lonce i tave, zalijevala cvijeće na prozorima. Znala je poći u šumu i donijeti naramak suharaka, a nakon toga izribati pod u velikoj sobi. „Moja malena je vrijedna poput mrava, ona je uvijek zaposlena“, govorila majka. „Moja malena je vesela, pjeva kao slavuj“, govorio je otac.

Doista, Malena je cijelu kuću ispunjavala radošću, kratila je svima duge zimske večeri kad se ni svagdanjim kruhom nije obilovalo.

Bili su to teški dani za obitelj, koja je živjela u malom primorskom selu na jugu Francuske. Maleni otac bijaše ribar. Ali otkad se razbolio, nije više mogao na more pa se obitelj izdržavala isključivo radom vrijedne Malenine majke. Premda je živjela u velikom siromaštvu, djevojčica je imala duboko i čvrstu vjeru.

„Doći će ubrzo proljeće i ljeto, tada će se i tebi povratiti zdravlje bit će nam svima bolje“, govorila je ocu. Tjedni su prolazili jedan za drugim. Novac je bivalo sve manje, ali cijelom je kućom odzvanjao zvonki smijeh razdragane djevojčice. Kad su stigli zimski praznici, uzviknula je: „Ah, kako volim božićne blagdane!“

„Ove godine“, reče joj tužno otac, „nećemo ti moći kupiti kakav dar, jer smo ostali bez novaca.“ Malena je to slušala, no bila je uvjerena da se za Božić djeci uvijek mora dogoditi nešto lijepo.

Na Badnju večer, uze ona tatu i mamu za ruku i reče: „Pođimo van, moramo sudjelovati u božićnoj radosti!“

Ostaviše dakle svoju mračnu kolibicu i izađoše u selo. Na svim su kućama prozori bili ukrašeni šarenim vrpcama, lampicama i svijećama, a kako su kuće bile uz cestu, mogla se vidjeti i osjetiti božićna radost.

„Sve su kuće pune radosti, osim naše“ - uzdahnuo je otac.

Malena to nije ni čula, smijala se i u njezinim je očima sjalo vedro raspoloženje.

„Kako smo sretni!“ uskliknula je. „Svi ovi svečano ukrašeni prozori i nas vesele!“

Kad su se vratili kući, Malena poljubi roditelje za laku noć i reče: „Stavit ću cipelu pred vrata za božićni dar.“

„Ah, Malena!“ majka će sa suzama u očima. „Ove godine neće biti darova.“ Pa ipak, cipela je ostala pred vratima. Puna vjere i pouzdanja, djevojčica se rano probudila, te polagano, hodajući na prstima odškrinuta vrata. Odmah je uskliknula:

„Tata! Mama! Dođite brzo! Pogledajte što mi je donio Isus!“ Ondje se u cipelici šćućurio tek izleženi ptić. Sav se tresao od zime.

„Vjerojatno je pao iz gnijezda pod krovom“, ustvrdio je otac.

Malena je šutjela. Za nju je ptić bio božićni dar maloga Isusa i drugo je nije zanimalo. Svu radost i pozornost usredotočila je na nemoćno stvorenje. Umotala ga je u toplu krpu, dala mu jesti i pobrinula se za sve što mu je bilo potrebno. Tom velikom radošću bili su uskoro ispunjeni i njezini roditelji, osjećali su kako im se vraća razdraganost koja ih je ispunjavala za sretnih dana.

Tako je Božić za malenu bio i te godine bogato ispunjen. Duh Božića je neprestano bio u njezinu srcu.

Bruno Ferrero

Dvije oporuke - priča o molitvi Bilo je to u Frankfurtu, prije određenoga broja godina. Umro je veoma bogat čovjek, bez bližih srodnika. Radoznalci su se pitali tko će naslijediti njegove milijune. Pokojnik je ostavio dvije oporuke. Jedna se imala otvoriti odmah nakon smrti, a druga nakon pokopa. U prvoj je pisalo: Želim da me pokopate sutra u četiri sata ujutro. Ispuniše tu neobičnu želju. Oko lijesa se okupilo petero ljudi. Otvorena je druga oporuka: Želim da se moja imovina ravnopravno podijeli među one koji su se okupili na mome ukopu. Tih je petero ljudi imalo sreću. Mogli bismo im i zavidjeti... Ali mi imamo puno više! Nedjeljom nas okuplja Isusova oporuka: OVO ČINITE MENI NA SPOMEN!