Pričaj mi priču o Bogu Novo!
0 preuzimanja
Zdenko je prebrzo trčao i pao. Razbio je koljeno i udario u plač. Pritrčao sam mu, podigao ga i oprao mu krvavo koljeno. Ali suze su i dalje tekle. - Pričaj mi priču o Bogu. - reče kroz suze Zdenko. Da bih ga umirio nije mi preostalo ništa drugo nego da mu ispričam jednu priču o Bogu. Priča se zove: "Jednom davno ljudi su zaboravili na Boga!"
Bio jednom jedan mali grad sličan tolikim drugim gradićima. Samo se u jednom razlikovao od drugih gradića: Njegovi stanovnici su bili vrlo zaboravni! Djeca su zaboravljala svoje domaće zadaće. Otpravnik vlakova zaboravljao je vlakove koji su prolazili. Otac bi zaboravio izuti cipele prije nego što bi legao u krevet.
I jednoga dana dogodilo se da su ljudi zaboravili na Boga. Vrata crkve su ostala zaključana. Zvono više nije zvonilo. Nitko se nije molio. - Zašto jučer niste došli u školu? - pita učitelj svoje đake. - Jučer je bila nedjelja - smijali su se đaci - nedjeljom imamo slobodno. - A zašto imate slobodno? - pita učitelj djecu. Djeca su se u čudu gledala, nisu znala, jer su zaboravila na Boga. Uskoro se slavio i Božić. - Zašto su na jelku postavljene svijeće i žaruljice i kuglice? - pitali su mnogi, jer ljudi su okitili božićno drvce, ali nisu znali zašto. U božićnoj noći ljudi su pjevali, plesali, galamili kao za Poklade. Nitko više nije znao razloga zašto to čini, a pogotovo nitko nije znao da je Božić tihi blagdan svijeća i svjetla. Dvojica prijatelja su se posvađala, jedan drugome su se napsovali i na kraju i potukli. Drugo jutro jedan od njih reče: - Sada više nemam prijatelja! I on je zaboravio na Boga. - Tko je nalijepio ove plakate po gradu sa slikom izgladnjelog djeteta? (bili su to prošlogodišnji plakati) - pitao je gradonačelnik grada. - Poderite plakate! Nitko se više nije sjećao da ta slika predstavlja poziv na odricanje za gladne.
Grad je bio tužan i tmuran. Ljudi su jedan drugome govorili: - Ma čini mi se da sam nešto zaboravio, ali ne znam što! Jednog dana zapuhala je jaka bura, tako jaka da je pokrenula zvono na tornju crkve. Zvono je zazvonilo. Odjednom su ljudi pogledali prema gore, a jedan od njih povika: - Pa da, zaboravili smo na Boga.
Mali Zdenko kad sam završio s pričom reče: - Grad bez Boga je ružan, tmuran, posvađan, bučan... Takav mi se grad ne sviđa! Ali znam ipak jednoga koji nije zaboravio na Boga. On često moli, ali se i svađa s prijateljima. -Znaš što bi Isus rekao za takvoga - rekoh mu. - Koliko tko uzima riječ Božju u usta nije toliko bitno, nego je daleko važnije da li netko živi onako kako to dragi Bog od nas traži!
| Pregleda: | 1011 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 20. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Nadobudni brucoš, šetajući obalom, uzeo je sebi za pravo objasniti starijem gospodinu, koji se sjedeći odmarao, zašto je nemoguće da starija generacija razumije njegovu, mladu, generaciju.
“Vi ste rasli u različitom svijetu, zapravo skoro primitivnom”, reče brucoš dovoljno glasno da i drugi čuju.
“Danas mladi odrastaju uz LCD, mlazne avione, putovanja po svemiru. Imamo nuklearnu energiju, brodove, mobilne telefone, računala brzine svjetlosti … i još svašta.”
Poslije kraće stanke stariji gospodin mu je odgovorio:
“Sine, u pravu si. Sve ove stvari nismo imali kad smo bili mladi… pa smo ih izmislili. A ŠTO TI RADIŠ ZA SLJEDEĆU GENERACIJU?”
Pljesak prisutnih bio je zadivljujući!
Marko pripovijeda kako je jedan gubavac doviknuo Isusu: «Ako hoćeš, možeš me ozdraviti, a Isus, ganut, dotakao gubavca i rekao mu: «Hoću, budi zdrav.»
Što je to Isusa ganulo? Vidio je on mnogo bolesnika, ovaj nije bio jedini koji je dozivao zdravlje. No ovaj gubavac je to učinio na poseban način. On se Isusu ne obraća riječima: «Ozdravi me», «Molim te, iscijeli me», nego riječju: «Ako hoćeš». Isus je zacijelo u toj riječi prepoznao svoju riječ, razaznao svoj nazor. Isus je naime govorio: «Ako hoćeš», on nije bio nasilan. Mladiću koji je oduševljen i raspoloživ prišao s upitom što da radi, Isus je rekao: «Ako hoćeš, idi prodaj sve, slijedi me», nije požurio da na podatljiva pleća namakne zapovjedne terete.
U pronošenju radosne vijesti čut ćeš češće «moraš», nego «ako hoćeš». Ne sumnjam da bi više ušiju bilo čulo radosnu vijest i više srdaca a nju odlučilo da je ona bila više donošena «ako hoćeš» nego kao «moraš». Poziv Isusov je sankcioniran, ali nije prisilan.
I još nešto. Oni što su se hvatali Isusu za skute i prisiljavali Učitelja da ih izliječi zadobili su zdravlje zahvaljujući svojoj upornosti. Gubavac koji je obazrivo kazivao Isusu da ga može izliječiti ako hoće, pobudio je u Isusa ganuće i zadobio ozdravljenje. Ostat će ta dva načina: nasrtljivost i otmjenost. Jedni će dobiti, kako Isus drugdje veli, zbog nasrtljivosti: «Ustat će i dat će mu jer mu dodijava.» Drugi će dobiti zbog otmjenosti i obazrivosti: «A Isus, ganut, ispruži ruku.» Marko, jedini od velike četvorice koji bilježi stanja prirode, bilježi, skupa s ostalom trojicom, Isusova duševna stanja. Veli da je Isus bio ganut. To ganuće izrekao je Isus kretnjom. Pružio je ruku. Dotakao je gubavca. Bila je to nesumnjivo smiona gesta. Taknuo je čovjeka, taknuo je čovjeka obredno nečista (gubavci su to bili), taknuo zaražena čovjeka. Ugledni Učitelj ne krije svoja osjećanja, ne zatomljuje ganuće i ne ukrućuje ruku.
Kršćani često ukrućuju ruku i gnjetu osjećaje ganuća. Grčko – rimski hladni mir, koji se uvukao kao uzor u duhovnost, sapinje srce i ruke. A ne jedanput sam se uvjerio da je siromahu dlan primaknut njegovu licu bio draži od dara s dlana. Osvjedočio sam se da ganuta ruka dira više nego riječi, i neskriveno osjećanje liječi jače nego slavna misao. Ako hoćete…
(Ivan Golub)