Životinje pred jaslicama Novo!
0 preuzimanja
Kad su svi pastiri posjetili štalicu, darovali Dijete i vratili se svojim stadima, odlučiše poći životinje i vidjeti čudo prve božićne noći.
Prvi su, naravno, krenuli veliki i moćni. Orao se s krikom digao u visine, lav zalupi teškom šapom i riknu da je odjekivala noć, slon zatutnji šumom, a žirafa ponosno podiže glavu kao da joj nitko na svijetu nije ravan.
I male su životinje odlučile poći. U jednoj se skupini nađoše miš, vrabac, krtica i dabar.
Što se veliki i jaki prave važni - primijeti miš. Možda ni Bogu nismo važni kad nas je ovakvima stvorio - nadoda krtica. A orao se već spustio pred jaslice šireći svoja krila.
Ulaz u štalicu bio je tako uzak i malen da nije mogao ući. Zamahnu krilima i sruši gredu iznad vrata. Vidjevši da će se skoro i vrata srušiti povuče se u obližnji grm dok je slama s prašinom koju je digao letjela posvuda uokolo.
Lav je htio ravno u jaslice, ali je zapeo u okviru vrata. Žirafa ništa nije vidjela jer je Dijete bilo prenisko, pa je od nervoze počela trgati slamu s krova čime je započeo pravi nered. K tome, i voda od posljednjih kiša slila se u štalicu. Napokon je stigao i slon. Pokušao je proviriti, ali štalica se počela ljuljati kao da je od kartona.
Josipu je bilo dosta. Podigao je štap i zaprijetio životinjama da ne prilaze blizu.
Mnogo kasnije došuljale su se male životinje.
Miša su boljele slabe noge, krtica se mučila tražeći put, dabar je kašljucao jer ga je umorio put po suhom, a vrabac je izgubio pola krila jedva umakavši nekoj grabežljivoj rođakinji.
Kad su došli pred jaslice nitko nije bio ni predug, ni preširok, ni previsok ni prevelik.
Ušli su u štalicu i divili se Djetetu. Pogledaše uokolo i iznenadiše se neredu u kojem je ležalo Dijete. Dadoše se na posao. Vrabac je počeo skupljati slamu, miš je načinio odvodne kanale, dabar je učvršćivao šiblje.
Kad su to vidjele velike životinje, pridružile su se malima. Žirafa je digla slamu na krov, slon je podigao vrata te ih je Josip ponovno stavio na nosače, a orao je krilima provjetravao štalicu.
Samo je lav stajao po strani. Kroz njegovu glavu teško se probijala misao o novorođenom Kralju. Da se sagne, on koji se ni pred kim nije sagibao?!
Onda je došla krtica i zamolila ga je da je povede pred novoga Kralja. Lav se dvoumio i vidjevši da je slijepa uze je u velike šape i povede u štalicu. Malo se sagnuo, malo se nagnuo, ali je ipak i on ušao.
Pouka priče: uči od marljivih i skromnih i ne dopusti da te oholost udalji od Isusa.
| Pregleda: | 2202 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 11. -0001. |
Slični dokumenti
Na početku mojih teoloških studija, cijenjeni i dragi profesor uđe u aulu i bez uobičajenog pozdrava započe: 'Jednom sv. Franjo Asiški, u kasno predvečerje, uđe u šumu da moli u osami. I tako ga zateče jutro. Molio je Oče naš. Što mislite koliko puta?'
Počeo je kviz, nagađanja su se kretala od fantastičnog milijuna do skromnijih stotina. Grohotni smijeh profesora jasno je govorio o krivim pretpostavkama. Ja sam šutio zbunjen, bez intuicije i znatiželje.
Jedan student reče: 'Jedan put.' Profesor stade, pomalo dramatično, presta sa smijehom, mi svi u očekivanju, i reče: 'Znao sam! Znao sam! Uvijek je tako. Svi se zamisle nad kvantitetom. Ne! Točan odgovor glasi: sv. Franjo je započeo moliti O... i noć je prošla.' Jedna cijela noć u kojoj ni 'Oče' nije bilo do kraja izrečeno. Jedno O u koji se cijela duša slila tijekom jedne noći.
Uvijek kad molim Oče naš sjetim se sv. Franje, profesora, noći i moje nemoći da se pretvorim u kliktavi Ooo! i tako dočekam jutro u neizrecivu unutarnjem zanosu molitvenog usklika. Što ću, nisam sv. Franjo, već grešni Branko. Treba mi kvantiteta, opetovanje, količina, riječi, samouvjerljivost brbljanja.
Ponekad se zastidim od praznine koja prati moj molitveni šapat. Ušutim. I tada se desi da više ćutim tu prisutnost Bića iznad mene, u tišini postojanja, u bezglasju, nemoći da se izreknem, oglasim, zazovem tim svemoćnim 'Oče naš'.
Jezovita stvarnost moga svijeta, očaj trenutka, unutarnja postiđenost, sve što gura u izolaciju boli, patnje, osjećaja usamljenosti, grijeha, konačnosti, nerazumijevanja smisla, sve to se ulijeva u moju nijemost, nemoć, ponekad i za jedno obično: O!
Ne ono Franjino ispunjeno, prepuno osobnog bića i predanja, već jedno malo Brankovo u kojem bi stajao početni impuls moje molitve. Pa i u strahoti moje šutnje on je prisutan, jači od smrti koja prijeti, veći od ništavila koje se sugerira, snažniji od slabosti koja se gasi.
Taj me osjećaj pripadanja ne napušta ni tada kad se sve fantazije gase i životna perspektiva ne vidi dalje od današnjeg dana. Moj nebeski otac je izvan tih kategorija. On je ponekad i usprkos njima. Stoga se nikada ne osjećam ispražnjen Njime, u najgorem slučaju sobom. Jer mi smo se sreli na početku i zavoljeli.
Čak i kad bih htio, ne znam pobjeći od te ljubavi. Od nje sam satkan, u njoj me zače mati moja. I znam, doći će jedna noć, jedno kasno predvečerje.
Ja ću kao nekoć sv. Franjo ući u tamnu šumu. Zavikat ću 'Oče!' Svanuti će i moje O. Trajat će svu vječnost kroz sunčani dan koji zalaska nema.
don Branko Sbutega - skac
Veći bankovni račun. Bolja odjeća. Više igračaka. Veće, bolje, više - po tome svijet odlučuje tko je poseban, a tko nije. Tu poruku svednevice slušamo mi i naša djeca ali to nije Božja poruka.