Zašto ljudi viču kad su ljuti? Novo!
0 preuzimanja
Hinduistički učitelj naišao je na obitelj čiji su članovi ljutito vikali jedni na druge.
Nasmiješio se i upitao svoje učenike:
„Zašto ljudi viču jedni na druge kad su ljuti?“
Učenici su razmišljali neko vrijeme. Jedan reče:
„Vičemo zato što gubimo svoj mir.“
„Ali, zašto treba vikati kad je drugi pored vas?! “ upita učitelj.
Učenici su dali još nekoliko odgovora, ali učitelj ni jednim nije bio zadovoljan.
Napokon im je objasnio: „Kada su ljudi ljuti, njihova srca se jako udalje. Kako bi pokrili tu udaljenost moraju vikati da bi se čuli. Što su ljući, to jače viču.
Kad se ljudi vole ne viču jedno na drugo, govore nježno, jer njihova su srca blizu. Razlika između njih ne postoji ili je jako mala…“
Učitelj je nastavio:
„Kad se vole još više, što se događa? Šapuću, i još se više međusobno približe. Na kraju ne trebaju više niti šaputati, samo se gledaju.“
„Dakle, kada se svađate, ne dopustite da se vaša srca udalje. Ne izgovarajte riječi koje vas međusobno sve više udaljavaju, jer će doći dan kad će udaljenost postati tako velika da nećete naći put kojim ćete se vratiti.“
hinduistička priča
| Pregleda: | 1645 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 04. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Dobri papa, Ivan XXIII., bio je poznat po svojoj duhovitosti, spontanosti i mudrosti. Jednog dana u audijenciju mu je došao novoimenovani biskup. U kratkom razgovoru biskup se potužio papi da mu nova služba ne da spavati.
Otišla bih u krevet kad sam bila bolesna umjesto pretvaranja da će se svijet prestati okretati ako ne budem prisutna.
Zapalila bih ružičastu svijeću napravljenu poput ruže prije nego što se otopi u skladištu.
Manje bih pričala i više slušala.
Pozvala bih prijatelje na večeru čak i ako je tepih umrljan ili je kauč izblijedio.
Pojela bih kokice u "dobroj" dnevnoj sobi i manje bih brinula o nečistoći ako moji požele zapaliti vatru u kaminu.
Odvojila bih vrijeme za slušanje mog djeda i lutanje kroz njegovu mladost.
Preuzela bih više odgovornosti koje je nosio moj muž.
Ne bih nikad inzistirala da prozori automobila budu zatvoreni usred ljetnog dana jer je moja kosa taman isfrizirana i uređena.
Sjela bih na travnjak (bez obzira na mrlje od trave).
Manje bih plakala i smijala se ispred televizora, a više promatrajući život.
Ne bih nikad kupila nešto samo zato što je to praktično, što se neće vidjeti mrlje ili zato što ima doživotnu garanciju.
Umjesto što sam željela da što prije prođe devet mjeseci trudnoće, cijenila bih svaki trenutak i shvatila da je čarolija koja raste u meni jedina prilika da pomognem Bogu u stvaranju čuda života.
Kad bi me djeca naglo poljubila, ne bih nikad rekla: "Kasnije. Sada operi ruke prije ručka."
Bilo bi puno više "volim te" umjesto "žao mi je".
Najviše bih, kad bih imala drugu priliku za život, cijenila svaku minutu, gledala je i zaista vidjela i nikad se ne bih osvrtala.
Prestanimo se znojiti zbog malih stvari.
Prestanimo brinuti o tome tko te ne voli, tko ima više ili tko što radi. Umjesto toga, počnimo cijeniti odnose koje imamo s onima koji nas vole.
Razmišljajmo o tome čime nas je Bog blagoslovio. I što činimo svaki dan da poboljšamo sebe umno, fizički i emocionalno?
Nadam se da svi imate blagoslovljen dan.
(Erma Bombeck - napisala kada je otkrila da umire od raka.)