Košara vode - priča za razmišljanje Novo!
0 preuzimanja
Jedan je čovjek došao starom, iskusnom i mudrom redovniku-pustinjaku i upitao ga za savjet.
Pripovijedao je pustinjaku kako svaki dan moli, kako redovito ide na svetu misu i čita Riječ Božju. Ali jedva nešto od toga ostaje u srcu, dok većinu brzo zaboravlja. Upitao je pustinjaka što mu je činiti.
Redovnik mu je dao u ruke prljavu vrbovu košaru i zatražio: Donesi mi u ovoj košari, molim te, vode s izvora! Čovjek se začudio zahtjevu. Pomislivši: možda se dogodi čudo pa uspijem donijeti vode u vrbovoj košari. Došao je do izvora i dugo, dugo držao košaru u vodi. Zahvatio je vodu i pohitao k starcu. Međutim, nikakvo čudo se nije dogodilo. Voda je iscurila i, kad je došao natrag, košara je bila potpuno prazna.
Stari mu je pustinjak rekao: Idi ponovo! Zagrabi i donesi vode u košari! Zahtjev je ponovio desetak puta. Čovjek je desetak puta išao na izvor ali uzalud. Razočaran se vratio starcu s praznom košarom.
Pustinjak mu je rekao: Sad pogledaj! Košara koja je bila prljava posve je čista! Isto se događa i s riječima Svetog pisma, i s molitvama u tvome srcu. Nikad nećeš uspjeti zadržati ih sve u srcu, ali te riječi tijekom vremena čiste tvoje srce. Riječ Božja potiče te na pokoru, ljubav i dobra djela. Te riječi s vremenom pretvaraju prljavštinu tvoje duše u predivan Božji perivoj!
| Pregleda: | 1880 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 11. -0001. |
Slični dokumenti
Dok je lav spavao u šumi, Seoski miševi su plesali. Jedan od njih, neoprezan, skočio je na usnulog lava. Lav je nesretnika poklopio svojom šapom.
Zahvaljujući svojim izuzetnim osjetima i izvježbanim sposobnostima, jedna se je muha uvijek uspijevala uvući u svježe,
i hranom bogate, prostorije, gdje to drugim muhama nije polazilo za rukom, a izlažući se pritom mnogostrukim rizicima jer je njena prisutnost redovno bila nepoželjna.
Međutim, naružana samopuzdanjem i oprezom, opremljena satelitskim okom, uz izuzetnu sposobnost manevra krilima, blagovremeno je izbjegavala mnogobrojne udarce koji su se na nju obrušavali, bilo otvoreno ili iz prikrajka.
Znala je kada i gdje se treba primiriti, a kada otvoreno izaći i uživati u blagodatima namirnica koje su ljudi ostavljali iza sebe.
Sve je bilo dobro do onoga dana kad je osjetila neodoljivi miris meda u nosnicama.
Opijena njime, kao da je izgubila razum, nestrpljivo čekajući da prestane lov na nju. I da se potom prepusti osjetima koji će je dovesti na izvor blagodati njoj omiljene hrane.
I dok je halapljivo jela razmazani med, noge su joj sve dublje tonule u ljepljivu smjesu iz koje se više nije mogla pomaknuti.
Ni iznimni napor krila nije bio dovoljan da se izvuče iz kobnog zagrljaja u koji ju je gurnula nesputana strast.
Posljednje riječi koje je čula, prije nego što su je napori potpuno iscrpili, bio je komentar jednog prolaznika, čiju je mudrost bilo kasno primjeniti: ”Više se muha uhvati na žlicu meda nego na sto litara octa.”