Tužni klaun - životna priča Novo!
0 preuzimanja
U studij vrsnog psihijatra uđe mladi čovjek,naizgled vrlo uravnotežen, ozbiljan i smiren. Nakon uvodnih riječi upoznavanja, liječnik opazi da je čovjek potišten i da ga muči velika tjeskoba. Psihijatar s velikim marom započe ispitivanje i na kraju podužeg razgovora preporuči novom pacijentu: Zašto ne biste večeras otišli u cirkus koji je nedavno došao u grad. Vidjet ćete klauna koji je nasmijao na tisuće ljudi. Svi govore o njemu jer je stvarno poseban. Bit će vam dobro da ga pogledate, kažem vam. ALI JA SAM TAJ KLAUN! na to će pacijent preneraženom liječniku. Čovjek je znao druge razvedriti, a nikako nije uspijevao sam biti sretan.
| Pregleda: | 5518 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 22. 05. 2020. |
Slični dokumenti
Jednoga dana, ne tako davno, na vrata nekog samostana pokucao je seljak iz obližnjeg mjesta. Kad je vratar otvorio teška hrastova vrata, seljak mu sa smiješkom pruži prekrasan grozd. «Brate vrataru», reče došljak, «znaš li ti kome sam donio ovaj najljepši grozd što sam ga ubrao u svom vinogradu?»
U pravoj bujici svakidašnjih promjena raspoloženja, ljudi pitaju jedni druge: jesi li ti optimist ili pesimist? I obično iznalaze srednji izlaz u odgovoru: ja sam realist - čime nije ništa rečeno. I optimist i pesimist imaju pravo javnosti.
Pa ipak, optimisti su zanimljiviji i nekako privlačniji. Oni su kao neka neobična bića. Kad je zemlja puna čičaka i korova, oni uvijek otkrivaju cvijetak i travu. Kada se sve suši i pretvara u pustoš, oni su rijetke ptice selice koje osjećaju i otkrivaju blagotvornu oazu.
Zbog toga često dobivaju nadimke: zanesenjaci koji žive izvan stvarnosti, naivci koji pojma nemaju, sanjari koji se predaju utopijama.
Suvremeni duhovni pisac Phil Bosmans smatra da se pesimisti nazivaju realistima koji s obje noge stoje na tlu stvarnosti, ali da su zapravo zagazili u prljavštinu svijeta, toliko zasjenjeni da ne vide ništa od sunčane strane života, pa se pita: Zašto vjerujem u optimiste?
Zato što oni polaze na put k sunčanoj strani, k zemlji gdje se može živjeti i preživjeti. Optimisti su ljudi koji vjeruju u plodove Duha: ljubav, radost, strpljivost, vjernost, srdačnost, dobrotu. A pesimisti kao da nikad nisu okusili te plodove pa umiru prije smrti. I zaključuje taj pisac: "Samo će optimisti preživjeti!"
Ova optimistička tvrdnja o optimistima odgovara zašto unatoč svemu možemo biti optimisti. Bez opravdana razloga optimist je sigurno naivac, idealist, utopist, sanjar, izvanzemaljac. Ali optimizam nije apstraktni pojam, filozofski proizvod, potrošna roba, već je plod jednog procesa.
Čovjek koji zrači optimizmom jest čovjek koji zrači radošću, vedrinom, zadovoljstvom zbog nade koju osjeća i nosi u sebi.
Tu nadu kršćani svrstavaju u red tzv. bogoslovnih kreposti, zajedno s vjerom i ljubavlju.
A ta nada ima uporište u Bogu, koji je ludo zaljubljen u čovjeka, u svoje remek-djelo. Bog ima u čovjeka beskrajno povjerenje te mu je sve predao u ruke. To je razlog optimizma u životu čovjeka.
O nadi je, dakle, riječ. Ima je sve manje, pa je i optimizma vrlo malo. Vjernik zato ni u ovim tmurnim vremenima ne zdvaja (nije neodlučan), već nošen nadom pali svijeću optimizma. Jedno svjetlo teško razbija mrak, a stotina svijeća tjera tmine.
To je ujedno i poticaj da ne samo pojedinac, nego i obitelj, pa i šira zajednica, nadom rastjera oblake koji su se nisko spustili i prijete da zamrače ovaj svijet. Lakše je prekrižiti ruke i sve to mirno gledati proklinjući tamu. Teže je zavrnuti rukave i rastjerivati maglu.
Zato vjerujem da će samo optimisti preživjeti, jer njima pripada budućnost.
nepoznati autor