Kava ili šalica? - priča o pravim vrijednostima Novo!
0 preuzimanja
Skupina bivših studenata, sada uspješnih poslovnih ljudi, okupila se kod bivšega profesora. Razgovor se ubrzo pretvorio u žalopojke o stresu na poslu i životu. Profesor je ponudio gostima kavu i nakratko otišao u kuhinju. Vratio se s vrčem punim kave i s puno različitih šalica: porculanskih, staklenih, plastičnih, kristalnih. Neke od njih su izgledale vrlo jednostavno, neke su bile jako skupe, a neke su bile profinjenoga izgleda. Profesor je bivše studente ponudio kavom. Kada su svi uzeli šalice s kavom, profesor je rekao: Ako ste primjetili, sve skupe šalice i šalice vrlo lijepoga izgleda su uzete, a na poslužavniku su ostale one jednostavne i jeftine. Iako je normalno da želite samo najbolje za sebe, upravo TO je izvor vaših problema i stresa… Budite sigurni da sama šalica ne daje kavi posebnu kvalitetu. U većini se slučajeva radi samo o vrlo skupim šalicama koje ponekad skrivaju ono što pijemo. Ono što ste svi vi željeli bila je kava, a ne šalica, no svjesno ste krenuli za najboljim šalicama i tako se počeli međusobno uspoređivati. Život je kava a poslovi, automobili, stvari, novac i položaj u društvu su šalice. One su samo oruđa koja drže, sadržavaju i čine život, a vrsta šalice niti određuje niti mijenja kvalitetu našeg života. Ponekad, ako se usredotočimo samo na šalicu, propuštamo uživati u kavi kojom nas je Bog podario. Bog je pripremio kavu, a ne šalice… Uživaj u kavi, bez obzira na šalicu!
autor nepoznat
| Pregleda: | 1880 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 11. 12. 2019. |
Slični dokumenti
U plemenu Masai žive po mnogo čemu zanimljivi stočari i lovci. Dođe li svećenik k njima, podigne šator nekoliko kilometara dalje i prvom čovjeku koji naiđe dade busen svježe trave - znak života za stočare u tom polupustom kraju.
Božić.
Rekoh joj: "Nacrtaj mi Božić."
Dugo je sjedila.
Zamišljena.
Nad papirom.
S olovkom u ruci.
Napokon se odlučila.
Povukla je pri dnu lista crtu od jednog do drugog kraja,
a onda se dugo i upitno zagledala u mene.
A ja, ja nisam znao što reći i više - tek tako, upitah:
S koje strane to treba gledati?
Ona odmakavši olovku od usta i privukavši papir bliže meni,
tiho reče: - Ovako je bilo prije Božića.
Nebo je veliko, a zemlja mala.
- Potom obrne list, tako da je crta koju je povukla bila sasvim pri vrhu.
Reče: - A ovo je poslije Božića. Nebo i zemlja su narasli.
Zemlju sam nacrtala ali od neba je tek ovo malo stalo.
Sada ti je nebo svuda tu okolo.
I zaokruži rukom uokolo lista.
Gledala me zabrinuto, kao da se pita razumijem li, a onda me obujmi svojim ručicama.
Reče: - Hajde, idemo gledati bor, pa ćemo poslije pričati što smo vidjeli.
Siguran sam, sve lijepo vidio sam te večeri među onim granama, svjetlima.
Tek, bojim se, da nje nije bilo, ništa ne bih vidio.
(Stjepan Lice)