Prva propovijed Novo!
0 preuzimanja
U crkvu je na misno slavlje, među ostalim vjernicima, došla i mlada obitelj s troje malene, predškolske djece.
Dvoje, tek nešto starije djece bilo je mirno, dok je treće, najmlađe, već od početka mise neprestano - čas glasnije, čas tiše - tražilo nešto od svojih roditelja. I činilo se da uvijek traži nešto drugo, a ne ono što su mu se oni toga časa dosjetili pružiti.
Selilo se s očevih na majčine ruke, pa opet na očeve, i tako naizmjence.
Vjernici koji su se nalazili u njihovoj neposrednoj blizini, ispočetka su se zadovoljili time da im svako malo upućuju prijekorne poglede pune negodovanja. Nakon nekog vremena shvatili su da to neće biti dovoljno, te su između sebe, ispod glasa, počeli izmjenjivati razne primjedbe i prigovore, tim mladim roditeljima sasvim dovoljno čujne.
Kad su roditelji zaključili da trenutno nemaju dovoljno mogućnosti i snage za neravnopravnu borbu sa svojim najmanjim djetetom i namrgođenim vjernicima, mladi je otac, preuzevši dijete od majke, baš za čitanja iz evanđelja, izišao s njima u predvorje, od crkvenog prostora odijeljeno staklenom pregradom. I odavde će, mislio je, barem donekle moći sudjelovati u misi, a njegovo dijete neće remetiti mir ostalim vjernicima.
No kad je svećenik dočitao evanđeosko čitanje i podigao pogled, primjetio je da je iz nevelike crkve izišao mladi otac sa djetetom.
"Prije nego što započnem sa propovijedi", rekao je, "zamolio bih oca sa djetetom da se vrati u crkvu. K svojima. Među nas."
Dio se vjernika s nelagodom međusobno pogledao. Mladome ocu, pak, iako je putem razglasa jasno čuo svećenikove riječi, nije dopiralo do svijesti da se te riječi odnose na njega. No, svećenik je bio uporan.
"Molim vas, gospodine", nastavio je, "vratite se u crkvu. Ovdje je vaše mjesto. Mi smo svi jedna obitelj. A u obitelji ima mjesta za svakoga: i za mlade i za stare, i za mirnije i za nemirnije. Moramo naučiti živjeti zajedno, jer bez toga nećemo razumjeti Evanđelje. Bez toga ne možemo razumjeti što je Crkva."
Mladi se čovjek, zbunjeno se osmjehujući, vrati k svojima u crkvu.
"Sada možemo nastaviti.", zadovoljnim glasom započe svećenik svoju drugu propovjed, jer je prva, silno dojmljiva, ostala zauvijek upisana u duše svih prisutnih.
Stjepan Lice
| Pregleda: | 1894 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 09. 2019. |
Slični dokumenti
Davno je to bilo - prije preko četrdeset godina. Ali svega se još uvijek sjećam, do najmanjih sitnica, kao da se zbilo jučer. Bilo mi je tada šest godina... Badnjak godine 1931. Ležao sam u postelji, s bolesnom anginom, u temperaturi. Neću moći sam paliti svjećice i krijesnice na božićnom boru. Gledat ću ih samo ovako iz kreveta, u polusnu, uz bol u glavi i žarenje u grlu.
Već se spustila večer. Sada će mali Isus donijeti darove.
Prošle smo godine svi izišli iz sobe, da bi on, nesmetan, mogao razmjestiti darove pod bor. No danas je otac ugasio svjetlo i izišao, a ja sam ostao u sobi, u krevetu... Zurio sam u mrak. Čuo sam samo lake korake i šuštanje papira. Vidio nisam ništa... Kad se opet upalilo svjetlo, pod drvcem su bile naranče, kutija čokolade i kožnata torba koja će mi trebati slijedeće godine kad pođem u školu.
Majka mi je dala darove u krevet, i ja sam pažljivo razvezivao srebrene i zlatne vrpce, kadli otac uđe u sobu s golemom kutijom: Gledaj - reče - što ti je još mali Isus ostavio na verandi! Razmotao sam veliki arak svilenog papira u koji je kutija bila zavijena. Gle, pa to je krasna željeznica! Ista onakva kakvu sam čitavog tjedna svakog dana gledao u izlogu trgovine na uglu Ilice i Bregovite! Lokomotiva i šest vagona: jedan za ugljen, dva putnička, jedan otvoreni teretni, jedan zatvoreni teretni i jedna cisterna za benzin! Jedan ljepši od drugoga! A najljepši je bio onaj teretni s pomičnim krovom - moći ću u njega staviti, na primjer, staklene pikule i stare baterije iz džepne lampice. Kakva divota! A koliko tračnica: kad se sve spoje, ići će oko cijele sobe! I sve mi je to donio mali Isus pored onog što je ostavio pod borom. Srce mi je tuklo od uzbuđenja, krv navrla u glavu, uši su mi gorjele... Kakva divota!
Samo... Možda... ? Zašto je mali Isus željeznicu ostavio na verandi? Tu nešto nije u redu. - Tata, meni se čini, možda je to zabuna... Prošle su godine sveti Nikola i mali Isus ostavili darove u sobi. I ove godine drugi su darovi bili pod borom. Bit će da ova željeznica nije za mene. To je mali Isus zaboravio na verandi.
- Ma hajde, što ti pada na pamet! - reče otac. - Gdje bi on nešto zaboravio! On ništa ne zaboravlja ima u knjizi točno sve zapisano što kome nosi.
- Ja ipak ne vjerujem. On danas ima strašno puno posla. Mora ići u svaku kuću, u svaki stan... Nije čudo ako negdje nešto zaboravi.
- Što je tebi? Odakle ti je to došlo u glavu? Sad ćemo lijepo složititi tračnice, pa...
- Ne, ne, neću! Neću željeznicu! Nije moja! To je za nekoga drugog! Ne smijemo je mi uzeti. To bi bilo nepravedno! počeo sam plakati i ridati, gore negoli da sam dobio batine. - Neću željeznicu, nije moja!
Otac me je gledao malo začuđen i zabrinut. I najednom, kao da se nečega sjetio, reče: - Evo, znaš što! Stavit ćemo taj paket natrag na verandu, ako ga je mali Isus zbilja ondje zaboravio, vratit će se, uzeti ga i odnijeti. A ako ga ne odnese, znači da ga je želio dati tebi.
Divno, baš si se dobro sjetio, tata, kliknuo sam.
Dok je paket bio na verandi, majka me je presvlačila. Sav .sam se bio oznojio od uzbuđenja i temperature. Otac se nekako jako uozbi1jio. Stalno me je gledao, ravno u oči. Kao da se nešto duboko zamislio.
Nakon nekih pola sata otac ustane: - Sad ćemo pogledati, pa da vidimo ...
Ta minuta - dvije što je izbivao trajalo je čitavu vječnost...
Je li željeznica ipak moja?
Otac konačno uđe - praznih ruku. Majka ga je gledala začuđeno, gotovo zaprepašteno.
- Imao si pravo - reče - mora da je željeznica bila za nekoga drugog. Mali Isus ju je odnio.
Bio sam kao gromom ošinut. Ali samo za trenutak. Eto, imao sam pravo! Kako bi bilo strašno da sam zadržao željeznicu - običan lopov! Kakva sreća da se tata sjetio da je vrati na verandu!
I sve naokolo postalo je lijepo, divno, prekrasno. Tri anđelčića što su visjela na boru radosno su se smiješila, a zlatne i srebrene kugle sjale su i blještale kao mala sunca i mali mjeseci. Ovčice oko štalice pod borom kao da su oživjele, i vol, i magarac... A Majka Božja i sveti Josip kao da su zadovoljno klimnuli glavom. I mali Isus u jaslicama zadovoljno je mahnuo ručicama, veseo da je našao zaboravljeni paket i predao ga na pravo mjesto. Stotine, tisuće iglica na boru sjale su kao da je svaka od njih mala živa zelena krijesnica, a plamenovi svijeća živahno su podrhtavali, kao da i oni pjevaju: "Narodi nam se Kralj Nebeski!" Bilo je divno, neopisivo divno.
Sigurno ću ove noći nešto lijepo sanjati, pomislio sam.
Drugi sam dan bio zdrav, temperature je nestalo, kao da mi ništa nije ni bilo. Čitav sam se dan igrao s prijateljem, sinčićem udovice koja je stanovala u potkrovlju iste kuće gdje i ja. Željeznica je bila njegova. Nije čudo da ju je mali Isus bio zaboravio na našoj verandi: u njihov se stan ulazilo kroz tako uska vrata da mu je taj veliki paket sigurno bilo lakše unijeti u sobu kroz prozor, iznad naše verande.
Divna lokomotiva i njezinih šest lijepih vagona jurili su veselo ukrug. Moj prijatelj i ja natjecali smo se koji će je jače naviti, pa da što duže vozi.
Njegova nas je majka gledala i rekla mi nešto kao: "I moj je dečko imao isto tako dobrog tatu kao i ti". Izgledala je i radosna i tužna u isti mah".
Iz obližnje crkve čula su se božićna zvona.
(Miško - Mali Koncil, 1973.)
KAKO JE BOG MOGAO DOPUSTITI DA SE DOGODI NEŠTO OVAKVO?
upitala je Jane Clayson Kćer Billyja Grahama, koja je intervjuirana u jutarnjem programu američke televizije, (u vezi tragedije u New Yorku 11. rujna 2001):
"Vjerujem da je Bog duboko rastužen ovom tragedijom, baš kao što smo i mi, ali smo mu mi sami odavno rekli da se udalji od naših škola, od naše vlade i iz naših života. A budući da je On pažljiv i poštuje naše odluke, mirno se udaljio. Kako možemo očekivati da će nam Bog dati svoj blagoslov i zaštitu ako smo mu rekli da nas ostavi na miru?
Čini mi se da je sve počelo kada je Madeline O'Hare (koja je poginula i njeno tijelo je nedavno nađeno) rekla da ne želi nikakve molitve u našim školama,a mi smo se s tim složili. Zatim je netko rekao: Bolje je ne čitati Bibliju u školama ... Bibliju koja kaže, ne ubij, ne kradi, voli svoga bližnjega kao sebe, a mi smo se i s tim složili.
Kasnije je doktor Beniamino Spock rekao da ne moramo tući po stražnjici našu djecu kada se zločesto ponašaju, jer bi se njihove osobnosti mogle deformirati i time bi se moglo narušiti njihovo samopoštovanje (sin doktora Spocka je izvršio samoubojstvo), a mi smo i njemu rekli "u redu", jer smo smatrali da on kao stručnjak zna što je potrebno za našu djecu. Zatim je netko rekao da je bolje da nastavnici i ravnatelji ne kažnjavaju našu djecu kada se ne ponašaju korektno. A pedagozi u školama su odlučili da niti jedan nastavnik ne smije dirnuti učenika kada se nekorektno ponaša, jer se nikako ne želi loš publicitet. Mi smo se i ovdje složili.
Kasnije je netko opet rekao: Dozvolimo našim kćerkama da abortiraju, ako to žele, bez da to kažemo njihovim roditeljima. I s time smo se složili. Zatim je neki mudrac iz pedagoškog savjeta škole rekao: Budući da su dječaci uvijek dječaci i to će oni svejedno učiniti, dajmo im onoliko prezervativa koliko traže, e da bi se mogli zabavljati koliko žele, ali bez da se kaže njihovim roditeljima da su prezervative dobili u školi. Opet smo se složili.
Tada su neki od izabranih na izborima rekli: Nije bitno ono što radimo privatno, sve dok ispunjavamo obveze koje smo preuzeli. Složivši se s njima mi smo rekli: Nije važno ako netko, uključujući predsjednika, čini sve što ga je volja, sve dok sam zaposlen i dok ekonomija dobro stoji.
Poslije toga netko je rekao: Tiskajmo revije sa slikama golih žena i to nazovimo divljenjem ljepoti ženskog tijela. Opet smo rekli da je i to u redu. Kasnije je netko drugi otišao korak dalje i tiskao fotografije gole djece i slijedećim korakom ih stavio na Internet. Mi smo rekli "Dobro, jer oni imaju pravo na slobodu riječi".
Zatim je industrija zabave rekla: Napravimo TV programe i filmove koji poticu blasfemiju, nasilje i seks. Snimajmo glazbu koja potiče na krađu, droge, ubojstva, samoubojstva, sotonske sadržaje. Mi smo tada odgovorili: Ma to je samo zabava, nema to nikakvih posljedica, i tako nitko ništa ne uzima za ozbiljno i zato idemo naprijed.
Sada se pitamo zašto naša djeca nemaju savjesti. Zašto ne razlikuju dobro od lošega? I zašto ih ne uznemiruje ubijati različite od sebe, svoje kolege iz razreda, ili sebe same? Vjerojatno, ako dovoljno dugo i intenzivno razmišljamo, možemo naći odgovor. Mislim da se on može vidjeti u rečenici: Žanjemo ono što smo posijali.
Dragi Bože zašto nisi spasio malu djevojćicu ubijemu u učionici? Srdačni pozdravi, zabrinuti student. I odgovor: "Dragi zabrinuti studentu, u škole mi nije dopušteno ući. Srdačni pozdravi, BOG."
Bizarno je kako ljudi bez razmišljanja stavljaju Boga u besramno i kako se čude što svijet ide u pakao. Zanimljivo je kako ljudi vjeruju onome što pišu novine i kako se protive onome što piše Biblija. Čudno je kako svi žele ići u raj, ali u isto vrijeme ne vjerovati, ne misliti i ne činiti ništa od onoga što kaže Biblija. Neshvatljivo je kako netko kaže Vjerujem u Boga, a ipak slijedi Sotonu. Neshvatljivo je kako smo brzi u osuđivanju, ali ne prihvaćamo biti suđeni. Nepojmljivo je kako smo odlični u slanju tisuća igara e-mailom, ali kada se radi o porukama koje govore o Bogu, ljudi uglavnom dvaput promisle prije nego odluče sudjelovati. Teško je shvatljivo kako lascivno, sirovo, vulgarno i opsceno slobodno plove Mrežom, dok su javne rasprave u školi ili na radnom mjestu o Bogu uglavnom zaustavljene, ili čak zabranjene zakonom.
Bizarno je kako se netko može zapaliti za Krista u nedjelju, dok je nevidljiv za vrijeme ostatka tjedna."