Đavao i ravnodušnost Novo!
0 preuzimanja
Jednom je đavao odlučio prodati sve alate iz svog arsenala i stoga ih je uredno posložio da ih svi vide. Kolekcija je bila impresivna: blistavi bodež Zavisti, pila Gnjeva, kliješta Pohlepe, otrovne strijele Pohote i Požude. Bilo je tu alata Straha, Gordosti i Mržnje, i na svima se nalazilo papirić s nazivom i cijena.
Odvojen od svih ostalih alata nalazio se mali i naizgled neugledan drveni klin, na kome je visio naziv RAVNODUŠNOST.
A cijena ovog alata bila je veća od svih ostalih zajedno.
Neki prolaznik upitao je đavla zbog čega tako skupo cijeni taj čudni klin.
- Cijenim ga više od svega – odgovorio je đavao. – Jer je to jedini instrument u mom
arsenalu, na koji se mogu osloniti kad svi ostali zakažu. Ako mi uspije zabiti ovaj klin u čovjekovu glavu on mi otvara vrata za sve ostale instrumente.
| Pregleda: | 1421 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 11. -0001. |
Slični dokumenti
Zapalili ste me i gledate moje svjetlo,
Radujete se jasnoći i toplini koju darivam.
Veselim se da smijem gorjeti za vas,
da nije tako, ležala bih možda negdje u staroj
kutiji bez ikakve koristi.
Smisao dobivam tek po tome što gorim.
Ali, dobro znam, što dulje gorim,
to kraća postajem, to se više bližim svojem kraju.
- Izgorjela je! – reći ćete,
a ono što je od mene ostalo, bacit ćete.
Znam, za mene postoje uvijek ove dvije
mogućnosti: ili ostajem u kutiji nedirnuta,
zaboravljena u tami,
ili gorim, postajem sve kraća,
dajem sve što imam.
U korist svjetla i topline dovodim sebe kraju.
Ipak mislim da je ljepše i pametnije
ako smijem nešto dati od sebe nego ostati hladna
i ležati u mračnoj kutiji…
- Gledaj, isto je tako s vama ljudima:
ili se povučete, ostanete sami za sebe
i sve je hladno i prazno, ili se približite ljudima
i darujete im od svoje topline i ljubavi
i tek onda vaš život dobiva smisao:
On je ispunjen.
Ali znajte i to da za ovo morate dati
nešto od sebe samih, nešto od svoje radosti,
od svoje srčanosti, od svojega smijeha,
možda i nešto od svoje tuge.
I ne treba bojažljivo razmišljati o tome
kako ćete sačuvati sami sebe.
Mislim da samo onaj koji druge veseli,
postaje još veseliji.
Samo onaj koji je svjetlo drugima,
sam će primati svjetlo.
Što više gorite za druge,
to će svjetlije biti u vama samima.
Mislim da su mnogi ljudi samo zato tmurni i
neraspoloženi jer se boje biti ovdje za druge,
donositi drugima svjetlo.
Tuže se i neprestano mrmljaju na teška vremena.
Još nisu shvatili: ovo jedno jedino svjetlo koje gori
više je vrijedno nego sva tama svijeta.
Dopustite, dakle, da vas malo
Ohrabrim ja, sitna, mala svijeća.
autor nepoznat
- Upalit ću svjetlo, majko, da nam svijetli u tami - tiho reče Lucija ustajući sa stolice što je stajala pri uzglavlju kreveta presvučena čistom mirisnom posteljinom. Po blještavo bijelom jastuku rasule se ruse kose plemenite gospođe Eutihije. Trpjela je godinama od teške bolesti kojoj ne nađe lijeka ni jedan liječnik u cijeloj Siracusi (Sirakuzi).
- Snilo mi se, majko, kako treba da hodočastimo u Cataniju (Kataniju) na grob svete Agate - nastavi Lucija postavljajući svjetiljku na komodu. - Ljudi ne znaju lijeka tvojoj boljetici, ali svetica znade.
- Ako tako misliš, dušo - pristane gospođa Eutihija - pripremi odjeću i hranu pa možemo izjutra krenuti na put. Sad bih htjela zaspati. Umorna sam - reče i sklopi oči.
Lucija počne pripremati prtljagu krećući se po kući najtiše što je mogla da ne ometa majčin san.
Sljedećeg dana, tek što je sunce izišlo, kočija s Lucijom i gospođom Eutihijom napusti Siracusu. Kad se damama već počelo pričinjati kako napornom putovanju neće biti kraja, kočijaš objavi da su stigli na odredište. Pomože Luciji smjestiti stvari u prenoćište, a potom podiže gospođu Eutihiju na ruke i ponese je grobu svete Agate. Ondje je spusti na tlo, podmetne joj smotani pokrivač pod leđa i vrati se u prenoćište. Lucija klekne i počne moliti.
- Oče naš koji jesi... - izgovori i naglo umukne. Nestalo je dnevnog svjetla i posvemašnja tama ovila je nju, majku i grob svete Agate. Lucija raširi oči kušajući razabrati bilo što u mraku. Kao da je zatitralo slabašno svjetlo, učini joj se. Još više napregne vid.
I doista, prilazila joj je mlada djevojka sva u sedefastoj bjelini te se činilo kao da žar izbija iz njezina tijela.
Jesi li to ti, Agato, nikne pitanje u Lucijinu mozgu. Istog trenutka začuje u srcu odgovor: Da, ja sam. Došla sam ti reći da će tvoja majka ozdraviti, ali ti ćeš umrijeti mučeničkom smrću. Bojiš li se?
Ne, odgovori Lucija i toga časa prikaze nestade. Sunce je tek zalazilo i nebo bijaše rumeno i zlatno.
- Zaspala si, dušo? - upita gospođa Eutihija.
- Ne, majko - reče djevojka. - Ukazala mi se sveta Agata i prorekla da ćeš ozdraviti.
Bolesnica se osmjehne i šapne: - Vjerujem.
A ono o mučeništvu Lucija prešuti.
Sonja Tomić „U iščekivanju Spasitelja“