U starim vremenima kralj je odredio da se nasred ceste postavi veliki kamen. Sakrio se i promatrao hoće li netko pokušati maknuti kamen s ceste. Trgovci i bogati kmetovi su hodali cestom, no svi su samo zaobilazili kamen i nastavljali put. Neki su se čak žalili na kralja zbog neodržavanja ceste, no nitko od njih nije ni pokušao pomaknuti kamen.
Uskoro je cestom prolazio seljak s teškim bremenom na ramenima. Kad je ugledao kamen, spustio je breme na tlo i pokušao pomaknuti kamen. Nakon poprilično napora, uspio ga je pomaknuti uz rub ceste. Kad se vratio po svoju prtljagu, na mjestu gdje je prije bio kamen pronašao je zamotuljak. U zamotuljku su bili zlatnici i kraljevo pismo u kojem je pisalo da je zlato namijenjeno onom tko pomakne kamen s puta. Seljak je znao nešto što većina ne zna: Prepreke su mogućnost za poboljšanje života.
Prema grčkoj mitologiji nimfa Eho zaljubila se u prelijepog mladića Narcisa koji na nju uopće nije obraćao pažnju. Eho je venula od tuge sve dok od nje nije ostalo ništa osim glasa. Boginja Osvete osudila je oholog Narcisa da se zaljubi u svoj odraz u jezeru. Toliko je bio opčinjen sobom da je jednog dana upao u jezero i utopio se. Poslije Narcisove smrti, došle su Drijade - gorske vile - i vidjele da se jezero pretvorilo u vrč slanih suza. „Zašto plačeš?” - pitale su ga. „Oplakujem Narcisa”, reče jezero. „Ah, ne čudi nas što oplakuješ Narcisa. Mi smo stalno po šumi trčale za njim, a jedino si ti imalo prilike izbliza promatrati njegovu ljepotu.” “Narcis je bio lijep?” - iznenadi se jezero. “Tko bi to mogao znati bolje od tebe? Na tvoje se obale svakog dana naslanjao.” - odgovoriše Drijade. Jezero zašutje trenutak pa reče: „Oplakujem Narcisa, ne zbog njegove ljepote, već zato što sam, svaki put kada bi legao na moje obale, gledao kako se u dubini njegovih očiju zrcali moja vlastita ljepota.”
Oscar Wilde
Prepoznaješ li sebe u Narcisu ili u jezeru? OHOLOST JE TEŠKI GRIJEH IZ KOJEGA NASTAJU MNOGI DRUGI GRIJESI
U pravoj bujici svakidašnjih promjena raspoloženja, ljudi pitaju jedni druge: jesi li ti optimist ili pesimist? I obično iznalaze srednji izlaz u odgovoru: ja sam realist - čime nije ništa rečeno. I optimist i pesimist imaju pravo javnosti.
Pa ipak, optimisti su zanimljiviji i nekako privlačniji. Oni su kao neka neobična bića. Kad je zemlja puna čičaka i korova, oni uvijek otkrivaju cvijetak i travu. Kada se sve suši i pretvara u pustoš, oni su rijetke ptice selice koje osjećaju i otkrivaju blagotvornu oazu.
Zbog toga često dobivaju nadimke: zanesenjaci koji žive izvan stvarnosti, naivci koji pojma nemaju, sanjari koji se predaju utopijama.
Suvremeni duhovni pisac Phil Bosmans smatra da se pesimisti nazivaju realistima koji s obje noge stoje na tlu stvarnosti, ali da su zapravo zagazili u prljavštinu svijeta, toliko zasjenjeni da ne vide ništa od sunčane strane života, pa se pita: Zašto vjerujem u optimiste?
Zato što oni polaze na put k sunčanoj strani, k zemlji gdje se može živjeti i preživjeti. Optimisti su ljudi koji vjeruju u plodove Duha: ljubav, radost, strpljivost, vjernost, srdačnost, dobrotu. A pesimisti kao da nikad nisu okusili te plodove pa umiru prije smrti. I zaključuje taj pisac: "Samo će optimisti preživjeti!"
Ova optimistička tvrdnja o optimistima odgovara zašto unatoč svemu možemo biti optimisti. Bez opravdana razloga optimist je sigurno naivac, idealist, utopist, sanjar, izvanzemaljac. Ali optimizam nije apstraktni pojam, filozofski proizvod, potrošna roba, već je plod jednog procesa.
Čovjek koji zrači optimizmom jest čovjek koji zrači radošću, vedrinom, zadovoljstvom zbog nade koju osjeća i nosi u sebi.
Tu nadu kršćani svrstavaju u red tzv. bogoslovnih kreposti, zajedno s vjerom i ljubavlju.
A ta nada ima uporište u Bogu, koji je ludo zaljubljen u čovjeka, u svoje remek-djelo. Bog ima u čovjeka beskrajno povjerenje te mu je sve predao u ruke. To je razlog optimizma u životu čovjeka.
O nadi je, dakle, riječ. Ima je sve manje, pa je i optimizma vrlo malo. Vjernik zato ni u ovim tmurnim vremenima ne zdvaja (nije neodlučan), već nošen nadom pali svijeću optimizma. Jedno svjetlo teško razbija mrak, a stotina svijeća tjera tmine.
To je ujedno i poticaj da ne samo pojedinac, nego i obitelj, pa i šira zajednica, nadom rastjera oblake koji su se nisko spustili i prijete da zamrače ovaj svijet. Lakše je prekrižiti ruke i sve to mirno gledati proklinjući tamu. Teže je zavrnuti rukave i rastjerivati maglu.
Zato vjerujem da će samo optimisti preživjeti, jer njima pripada budućnost.
nepoznati autor
Zanimljivosti
Stari Rimljani su vjerovali da Etna izbacuje lavu zato što u njoj živi Hefest, bog vatre, koji kuje oružje ostalim bogovima.
Humor
Izgubio sam pamćenje, potužio se neki stogodišnji pustinjak svom jednako starom subratu. – Što si izgubio?, upita ovaj, koji je bio prilično nagluh. – Ne sjećam se…
Poslovice
Kad bogataš postane siromah, postane i učitelj.
(Kineska)