Lula mira - priča o opraštanju Novo!

Je li ti potreban taj kamen? - poučna priča Pitao je učenik učitelja: „Tako si mudar, uvijek dobro raspoložen, nikada se ne ljutiš. Pomozi mi da i ja postanem takav.“ Učitelj je pristao i zamolio učenika da donese krumpir i jednu prozirnu vreću. „Kada se na nekoga naljutiš i sakriješ svoju uvrijeđenost“ - reče učitelj - „uzmi jedan krumpir pa s jedne njegove strane napiši svoje ime, a s druge ime čovjeka s kojim si se posvađao, a onda stavi krumpir u vreću.“ „I to je sve?“ - upita učenik iznenađeno. „Ne“ - odgovori učitelj - „moraš uvijek sa sobom nositi tu vreću, i svaki put kada se osjetiš uvrijeđeno, stavi u nju krumpir.“ Učenik je pristao. Prošlo je neko vrijeme. Vreća se punila krumpirima i postala poprilično teška. Postalo je nezgodno nositi sa sobom. Uz to, krumpiri su se počeli kvariti. Neki su proklijali, a neki istrulili i širili neugodan miris. Učenik je došao kod učitelja i rekao: „Nemoguće je ovo nositi sa sobom. Vreća je jako teška, a i krumpir se kvari. Predloži mi nešto drugo.“ Ali učitelj je odgovorio: „To isto događa se i u tvojoj duši. Kada se na nekoga naljutiš, uvrijediš, u tvojoj duši se stvara težak kamen iako ti to odmah ne primjećuješ. Zatim kamen postaje sve veći. Postupci se pretvaraju u navike, navike u karakter koji rađa poroke koji zaudaraju. I na taj teret lako bismo zaboravili da nije toliko težak jer ga stalno nosimo sa sobom. Dao sam ti mogućnost da promatraš cijeli taj proces sa strane. Svaki put kada se odlučiš uvrijediti ili nekome želiš nanijeti uvredu razmisli je li ti taj kamen potreban.“

preuzeto sa duhidusa.wordpress.com

Čišćenje Bog ti je dao dar života. Na samom početku udahnuo ti je besmrtnu dušu, zazvao te imenom i rekao: "Volim te, dijete moje." I tako čovjek raste, poput prekrasnog stabla, na mjestu koje mu je povjereno i u okolnostima koje ne može birati. U što će se prometnuti to ljubljeno Božje dijete? Čuješ li, svakog jutra Božji šapat struji u zrakama sunca: "Volim te, dijete moje." Svaku večer zvijezde trepere bez obzira vidimo li ih ili ne. To nas Bog pokriva ogrtačem mirnog i okrepljujućeg sna. Prolaze dani. Pomalo se naviknemo na Božje darove i postajemo svjesni svojih mogućnosti. Zaboravljamo da smo sve što imamo primili od Boga. Počinjemo borbu za svoj ego i svoje ciljeve. Uz mnogo truda postižemo svoje ciljeve. Postajemo uspješni u društvu ali ambicijama nikad kraja... Tako lako nam se dogodi pa precijenimo svoje mogućnosti. Ali mi smo snažni i možemo učiniti sve što želimo. Mi smo slobodni i porušit ćemo sve zapreke koje su pred nama. I dokle tako.....nitko od nas ne zna. A Bog?.... On je naša tradicija - nećemo ga potpuno zaboraviti. "Što se to događa? Zašto mi oduzimaju život? O Bože, gdje si?" Patnja je neizbježna. Doći će prije ili poslije... Bilo kao bolest, poteškoće u obitelji, zajednici ili društvu. Tek u boli čovjek počinje svoje čišćenje. Otvara mu se dimenzija duha i njegovog dubokog, potpunog ispunjenja u Bogu. Kada čovjek jednom shvati da je patnja poput vrata u njegovu nutrinu, počinje čitati znakove koje mu Bog daje. "Na mene si ruku svoju stavio." Ps 139 "Odlučio si, Bože, otvoriti oči duše kojima još nisam progledao." "O Bože, zar nije bilo dovoljno, zašto vatra? Što će od mene ostati?" "Ne boj se, dijete moje. Tvoj život ima smisla. Kroz vatru, podarit ćeš ljudima oko sebe toplinu - ljubav. Jer iz ljubavi si stvoren i po njoj ti je dan život. Konačno, i vrata u vječnost jesu LJUBAV." Svi smo pepeo i prah, ali Bog nije tu učinio kraj. Jednom ti je dao neumrlu dušu i pozvat će te šapatom: "Volim te, dijete moje. Dođi u moj dom." autor nepoznat