Vjernost Novo!
0 preuzimanja
Ulicom je išao čovjek sa svojim konjem i psom. Išli su uzbrdicom, sunce je peklo, bijahu jako žedni. Na jednom zavoju vidjeli su prekrasna mramorna vrata koja su vodila na trg, a nasred trga stajao zdenac s kristalno čistom vodom. Čovjek upita čuvara na ulazu kako se zove to mjesto. “To je Nebo”, ovaj će. “Baš lijepo da smo došli u Nebo! Jako smo žedni…”
Čuvar čovjeku pokaza zdenac: “Uđi i pij koliko želiš!” “Moj pas i konj su također žedni”, čovjek će. “Žao mi je, ali životinjama je ulaz zabranjen”, odvrati čuvar. Čovjek se rastuži. Premda je bio jako žedan, nije želio piti sam. Zahvalio se čuvaru i otišao dalje. Nakon duga hoda dalje uzbrdo čovjek i životinje stigoše u seoce do kojega je pod krošnjama stabala vodila seoska staza, a pred samim vratima opet je stajao čuvar. “Dobar dan”, čovjek će čuvaru, a ovaj mu kimne glavom na pozdrav. “Ja, moj konj i moj pas jako smo žedni.” “Tu među stablima je izvor”, reče čuvar, možete piti koliko želite.” Čovjek, konj i pas priđoše i utažiše žeđ. Čovjek zahvali čuvaru, a usput upita: “Kako se zove ovo mjesto?” “Nebo”, odgovori čuvar. “Nebo?! Čuvar velebnog ulaza s mramornim vratima na koji smo ranije naišli rekao nam je da je Nebo ondje dolje!”, začuđeno će čovjek. “Ne, ono je Pakao”, reče čuvar. Čovjek bijaše zbunjen. “Morate im zabraniti da na ulazu drže natpis s vašim nazivom, to je lažna obavijest i ljude zavodi u bludnju!”
“Ne, oni nam čine veliku uslugu. Ondje se zadržavaju oni koji se odriču najboljih prijatelja.”
autor nepoznat
| Pregleda: | 1671 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 09. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Ima u Evanđelju mjesta koja se čine nelagodnima, ulomaka koji se ne čitaju često, zgoda koje izgledaju nezgodnima. Oni koji su u drevna vremena kad nije bilo tiska rukom prepisivali Bibliju znali su čak i izostaviti kakvo mjesto.
Jedan od nelagodnih ulomaka je zapis Ivanova evanđelja o Isusovu izgonu trgovaca iz hrama. Isus je planuo. Dosegao uže. Spleo ga u bič. Pojurio među hramske trgovce. Ljutito prevrće stolove prodavača. Udara bičem od užeta. Otjeruje ovce i volove. Graju, dreku, povike, otpore nadvisuje glas ljutitog Nazarećanina: Ne činite od kuće oca mojega kuću trgovačku (Iv 2, 6). Ovakvog Isusa gotovo ne poznajemo. Kad bismo listali molitvenike i u njima potražili sličice kojima obilježavamo stranice, uvjeren sam da ne bismo našli ni jedne koja prikazuje ljutitog Isusa.
Za Isusa je pisano da je bio nama u svemu jednak osim u grijehu. Ljutio se kao i mi. Mi redovno smatramo da je ljutnja grijeh... Ali, kad se Isus ljutio, zacijelo nije ljutnja kao takva grijeh. Koja je ljutnja grijeh? Ona koja nije razmjerna uzroku. Ili ona koja je čak bez razloga. Zbog čega se Isus Ljutio? Zbog toga što su trgovci obeščastili hram Očev. Naše ljutnje su više radi nas samih, što je netko nama učinio nažao.
Pismo nam tako govori da se ljutimo ali neka ne griješimo. Znači da naša ljutnja ne bude bezrazložna ili bezrazmjerna. I još nešto veli Sveto Pismo: Neka sunce ne zađe nad vašom srdžbom. Srdžba je nekako kao mana koja se morala potrošiti u danu kad je pala, nije se smjela čuvati za slijedeći dan. Srdžba je račun koji se ne prenosi na drugi dan. Kad se okrene stranica dana, ljutnja se ne prenosi. Novi dan mora početi čist. Ljutnje su kao oblaci i kao kratko nevrijeme. Dođu i prođu. Prenositi ljutnju na drugi dan znači kvariti san. Prenositi je danima iz dana u dan znači trovati život sebi i drugima.
Isus se naljutio, žestoko se razljutio. Jedanput. Bog nam ne brani da se (s razlogom) naljutimo, ali ne da se i ljutimo.
(Ivan Golub)