Zujak obični Novo!
0 preuzimanja
Bio jednom jedan kralj koji je svog najmilijeg konja dao potkovati zlatnim potkovama. A u kraljevskoj staji živio kukac koji se zove Zujak Obični da ne bi tko pomislio kako je on nešto izvanredno. I svi su znali da je on Zujak Obični, najobičniji, samo on to nije znao. Mislio je da je on najvažniji stvor na svijetu, pa zato nije volio da ga susjedi zovu domaćim imenom Zujak Obični, nego je tražio da ga zovu Skarabej, jer je čuo da su stari Egipćani tako zvali njegove davne pretke. Susjeda Osa jednog mu je dana rekla:
- Pa to ti je svejedno Zujak ili Skarabej. Skarabej znači u ovom jeziku Zujak. I što hoćeš? Hoćeš li možda da te zovemo Balegar, jer i tako se ti na našem jeziku zoveš?
Zujak se nije s tim složio: - Takvi ste svi vi, ne znate cijeniti druge. Ja sam Skarabej, sveti Skarabej, onaj što su ga izrađivali od zlata i stavljali u piramide. Onaj!
- Onda budi zlatan, lezi u grobnicu i šuti! rekla je bezobzirno Osa i odletjela.
A Zujak je upravo opazio konja što ga je kralj dao potkovati zlatnim potkovama. Odmah se uputi kraljevskom kovaču i zatraži da i njemu načini zlatne potkovice: - I ja stanujem u kraljevskim stajama, kao i onaj konj, ali ja nisam tek neki konj, nego Skarabej! - rekne kovaču.
Kovač mahne za njim svojim čekićem i sva sreća da ga nije dohvatio. Na to se Zujak smrtno uvrijedi i vikne: - Ovdje me nitko ne zna cijeniti. Niste vrijedni da dalje s vama živim. Idem u široki svijet, gdje će svi biti sretni što me vide!
Reče i izleti kroz prozor u cvjetni kraljevski vrt. Nađe se među rascvalim ružama.
- Zar nije ovo prekrasan perivoj? « upita ga dražesna Bubamara, sva crvena s crnim točkicama.
- Vidio sam ljepših stvari! - odvrati joj Zujak praveći se važan.
Bubamara je zašutjela, posramljena, jer ona se jadnica nikamo nije makla iz ovog vrta, pa kako smije razgovarati s takvim gospodinom koji je, nema sumnnje, putovao po širokom svijetu!
- Što je lijep ovaj svijet! Što je toplo sunašce! - klicala je gusjenica. - Zaspat ću, zavit ću se u kukuljicu, a kad se probudim pretvorit ću se u leptira!
- Kakva budala! - promrmlja prezirno Zujak. - Puzi po trbuhu, a sanja o nebesima.
Zujak zatim sjedne na zelenu travicu i zaspe.
Naiđe silan pljusak. Zujak se probudi sav ošamućen, voda i vjetar nosili su ga kao grumen pijeska. Napokon se onesvijestio i ostao ležati na leđima. Tek kad je opet upeklo sunce, došao je k svijesti i počeo micati nožicama. Opazi u blizini dvije oduševljene zelene žabe. Oči su im blistale od radosti. One su govorile:
- Kakav divan pljusak! Kako je divno oprana ledina! Svježe je na travi gotovo kao u našoj lokvi.
- Otkud vi znate što je dobro? - upadne im u riječ Zujak.
- Nikad niste ni zavirile u kraljevske staje u kojima ja živim. Ondje je vlažno i toplo. To je klima!
Žabe ga nisu ni pogledale. Uvrijeđen, prošeta se do ruba široke baruštine. Našao se među mnoštvom svojih zemljaka, zujaka običnih. Oni su ga stali pozdravljati i zaustavljati:
- Zdravo, brate, ostani s nama. Odmori se, ovdje nam je lijepo!
- E, jesam umoran - prizna on - to je točno. Čak su me spopali bolovi u lijevom krilu. Reumatizam. Da vam kažem istinu, ja ne dolazim kao drugi zujci iz bilo kakva brloga; ja potječem iz kraljeve staje ... Izašao sam po jednom osobito tajnom zadatku... Nemojte me ništa pitati, ne bih vam smio odgovoriti. Državne tajne, shvaćate? Oh, ondje u staji, ja ondje obično nosim zlatne cipelice.
Zujci su ga zaista počeli gledati s čuđenjem, možda čak i s poštovanjem, a on se uplaši od tolikih svojih laži, poboja se da ne otkriju kako je lagao, pa žurno pozdravi i pobježe.
Zavukao se u hrpu smeća i zaspao. Sanjao je divan san: uginuo je najmiliji kraljev konj pa njemu, Zujku, ostavio svoje zlatne potkove.
Dok on tako sanja, pronađe ga vrtlarov sin. Dječak ga prihvati s dva prsta, stavi ga na otrgnut zeleni list i zamota da ne pobjegne. Zujak se stao koprcati, ali uzalud. Nije mogao pobjeći. Dječak je potražio susjednog dječaka, i njih dvojica pođoše zajedno do obližnjeg jezera.
- Pošaljimo Zujka na plovidbu - predloži jedan od dječaka.
- Neka bude kapetan broda! - složi se drugi.
- Bit će Ukleti Holandez! - sjeti se prvi.
Našli su neku staru cipelu, u nju zatakli grančicu da bude kao jarbol, uz taj jarbol privezali »kapetana« Zujka i otisnuli cipelu kao lađu na jezero.
- Hej! Dobro ti vrijeme! Sretan ti vjetar! Što ti je lijepo! dobaci Zujku sitna mušica koja je lebdjela nad samom površinom.
Zujku se činilo da je jezero golemi ocean.
- Jest, bilo bi mi lijepo da nisam privezan - prizna tužno Zujak.
- Eh, ja nisam privezana! - naruga mu se muha i otprhne.
- Eto, kakav je svijet! - jadao se Zujak sam sebi. - Ogavan je. Čini se da sam ja jedina čestita osoba na svijetu. A kako me samo progone! Da, svi me progone. Zavidni su mi. Nisu mi dali ni zlatne cipelice. Ništa mi ne daju. Ne vrijedi ni živjeti među takvim svijetom. Neću više ni u kraljevu staju!
Uto se približila lađa u kojoj je bilo nekoliko djevojaka.
- Gledajte! - reče jedna. - Neka buba pliva u cipeli. Hajde da je oslobodimo. Poleti!
Tako je Zujak opet bio slobodan. Činilo mu se da sanja.
Letio je i letio, i ne misleći kamo leti. Kad se umorio, upravo je stigao u kraljevu staju. Spustio se ravno na sedlo na leđima najmilijega kraljeva konja.
- Gle, jašim kao pravi kralj! - reče ponosito i zadovoljno.
- Zato i treba da moj konj ima zlatne potkovice. Zato su ga i potkovali zlatom. Zbog mene! Kako se nisam odmah toga sjetio? Na kraju, ipak sam ja sila!
Sve što je Zujak putem vidio i čuo, sve što mu se dogodilo, sve je bilo uzalud. Ništa nije naučio. Ostao je praznoglava oholica. Zujak Obični. Najobičniji!
Hans Christian Andersen
| Pregleda: | 2224 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 09. 2019. |
Slični dokumenti
Jedan stari poljoprivrednik se preko brda probijao nekoliko kilometara po dubokom snijegu do kapelice da bi sudjelovao na nedjeljnoj misi. Osim njega i svećenika, nitko se nije pojavio.
Davno je to bilo - prije preko četrdeset godina. Ali svega se još uvijek sjećam, do najmanjih sitnica, kao da se zbilo jučer. Bilo mi je tada šest godina... Badnjak godine 1931. Ležao sam u postelji, s bolesnom anginom, u temperaturi. Neću moći sam paliti svjećice i krijesnice na božićnom boru. Gledat ću ih samo ovako iz kreveta, u polusnu, uz bol u glavi i žarenje u grlu.
Već se spustila večer. Sada će mali Isus donijeti darove.
Prošle smo godine svi izišli iz sobe, da bi on, nesmetan, mogao razmjestiti darove pod bor. No danas je otac ugasio svjetlo i izišao, a ja sam ostao u sobi, u krevetu... Zurio sam u mrak. Čuo sam samo lake korake i šuštanje papira. Vidio nisam ništa... Kad se opet upalilo svjetlo, pod drvcem su bile naranče, kutija čokolade i kožnata torba koja će mi trebati slijedeće godine kad pođem u školu.
Majka mi je dala darove u krevet, i ja sam pažljivo razvezivao srebrene i zlatne vrpce, kadli otac uđe u sobu s golemom kutijom: Gledaj - reče - što ti je još mali Isus ostavio na verandi! Razmotao sam veliki arak svilenog papira u koji je kutija bila zavijena. Gle, pa to je krasna željeznica! Ista onakva kakvu sam čitavog tjedna svakog dana gledao u izlogu trgovine na uglu Ilice i Bregovite! Lokomotiva i šest vagona: jedan za ugljen, dva putnička, jedan otvoreni teretni, jedan zatvoreni teretni i jedna cisterna za benzin! Jedan ljepši od drugoga! A najljepši je bio onaj teretni s pomičnim krovom - moći ću u njega staviti, na primjer, staklene pikule i stare baterije iz džepne lampice. Kakva divota! A koliko tračnica: kad se sve spoje, ići će oko cijele sobe! I sve mi je to donio mali Isus pored onog što je ostavio pod borom. Srce mi je tuklo od uzbuđenja, krv navrla u glavu, uši su mi gorjele... Kakva divota!
Samo... Možda... ? Zašto je mali Isus željeznicu ostavio na verandi? Tu nešto nije u redu. - Tata, meni se čini, možda je to zabuna... Prošle su godine sveti Nikola i mali Isus ostavili darove u sobi. I ove godine drugi su darovi bili pod borom. Bit će da ova željeznica nije za mene. To je mali Isus zaboravio na verandi.
- Ma hajde, što ti pada na pamet! - reče otac. - Gdje bi on nešto zaboravio! On ništa ne zaboravlja ima u knjizi točno sve zapisano što kome nosi.
- Ja ipak ne vjerujem. On danas ima strašno puno posla. Mora ići u svaku kuću, u svaki stan... Nije čudo ako negdje nešto zaboravi.
- Što je tebi? Odakle ti je to došlo u glavu? Sad ćemo lijepo složititi tračnice, pa...
- Ne, ne, neću! Neću željeznicu! Nije moja! To je za nekoga drugog! Ne smijemo je mi uzeti. To bi bilo nepravedno! počeo sam plakati i ridati, gore negoli da sam dobio batine. - Neću željeznicu, nije moja!
Otac me je gledao malo začuđen i zabrinut. I najednom, kao da se nečega sjetio, reče: - Evo, znaš što! Stavit ćemo taj paket natrag na verandu, ako ga je mali Isus zbilja ondje zaboravio, vratit će se, uzeti ga i odnijeti. A ako ga ne odnese, znači da ga je želio dati tebi.
Divno, baš si se dobro sjetio, tata, kliknuo sam.
Dok je paket bio na verandi, majka me je presvlačila. Sav .sam se bio oznojio od uzbuđenja i temperature. Otac se nekako jako uozbi1jio. Stalno me je gledao, ravno u oči. Kao da se nešto duboko zamislio.
Nakon nekih pola sata otac ustane: - Sad ćemo pogledati, pa da vidimo ...
Ta minuta - dvije što je izbivao trajalo je čitavu vječnost...
Je li željeznica ipak moja?
Otac konačno uđe - praznih ruku. Majka ga je gledala začuđeno, gotovo zaprepašteno.
- Imao si pravo - reče - mora da je željeznica bila za nekoga drugog. Mali Isus ju je odnio.
Bio sam kao gromom ošinut. Ali samo za trenutak. Eto, imao sam pravo! Kako bi bilo strašno da sam zadržao željeznicu - običan lopov! Kakva sreća da se tata sjetio da je vrati na verandu!
I sve naokolo postalo je lijepo, divno, prekrasno. Tri anđelčića što su visjela na boru radosno su se smiješila, a zlatne i srebrene kugle sjale su i blještale kao mala sunca i mali mjeseci. Ovčice oko štalice pod borom kao da su oživjele, i vol, i magarac... A Majka Božja i sveti Josip kao da su zadovoljno klimnuli glavom. I mali Isus u jaslicama zadovoljno je mahnuo ručicama, veseo da je našao zaboravljeni paket i predao ga na pravo mjesto. Stotine, tisuće iglica na boru sjale su kao da je svaka od njih mala živa zelena krijesnica, a plamenovi svijeća živahno su podrhtavali, kao da i oni pjevaju: "Narodi nam se Kralj Nebeski!" Bilo je divno, neopisivo divno.
Sigurno ću ove noći nešto lijepo sanjati, pomislio sam.
Drugi sam dan bio zdrav, temperature je nestalo, kao da mi ništa nije ni bilo. Čitav sam se dan igrao s prijateljem, sinčićem udovice koja je stanovala u potkrovlju iste kuće gdje i ja. Željeznica je bila njegova. Nije čudo da ju je mali Isus bio zaboravio na našoj verandi: u njihov se stan ulazilo kroz tako uska vrata da mu je taj veliki paket sigurno bilo lakše unijeti u sobu kroz prozor, iznad naše verande.
Divna lokomotiva i njezinih šest lijepih vagona jurili su veselo ukrug. Moj prijatelj i ja natjecali smo se koji će je jače naviti, pa da što duže vozi.
Njegova nas je majka gledala i rekla mi nešto kao: "I moj je dečko imao isto tako dobrog tatu kao i ti". Izgledala je i radosna i tužna u isti mah".
Iz obližnje crkve čula su se božićna zvona.
(Miško - Mali Koncil, 1973.)