Brat - poučna priča o darivanju Novo!
0 preuzimanja
Mom prijatelju Polu brat je za Božić poklonio auto. Na Badnje veče kad je izišao iz ureda na ulicu, oko njegova sjajnog novog auta obilazio je neki dječak, gledao ga sa svih strana i divio mu se. "Je li to Vaš auto, gospodine", upitao je.
Pol je kimnuo glavom. "Dobio sam ga od brata za Božić." Dječak je bio zapanjen: "Želite reći da Vam je brat poklonio auto i da Vas ono nije koštalo ni centa? Znate, želio bih..." Oklijevao je.
Pol je bio siguran da zna šta bi on želio. Želio bi imati takvog brata. A tko uostalom ne bi? Ali dječak je na Polovo ogromno iznenađenje rekao: "Želio bih da mogu biti takav brat." Pol ga je pogledao, zastao na trenutak, a zatim sasvim spontano zapitao: "Bi li se želio provozati u mom automobilu?"
"Naravno!"
Poslije kraće vožnje, dječak se okrenuo i blistavog pogleda zamolio: "Gospodine, možete li me odvesti do moje kuće?"
Pol se nasmiješio uvjeren da zna što dječak želi. Želi pokazati susjedima kako se vozi u velikom, novom autu. Međutim, Pol je ponovo pogriješio. "Molim Vas stanite ispred onih stepenica ", rekao je dječak.
Žurno se popeo. Ubrzo zatim, Pol ga je čuo kako se vraća, ali nije išao brzo. Nosio je svog malog brata koji je bio paraliziran. Stavio ga je na stepenice i pokazao mu auto.
"Vidiš Badi, baš kako sam ti rekao. Brat mu ga je poklonio za Božić i nije ga koštalo ni centa. Jednoga dana ja ću ti pokloniti isti ovakav... i onda ćeš i sam moći vidjeti sve one lijepe izloge ukrašene za Božić o kojima sam ti pričao."
Pol je izašao i stavio malenog dječaka na sjedalo. Stariji brat, blistavih očiju, popeo se pored njega, pa su njih trojica krenuli u vožnju gradom!
Te Badnje večeri Pol je shvatio na šta je Isus mislio kad je rekao: "Blaženije je davati ..."
Den Klark
| Pregleda: | 2297 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 11. -0001. |
Slični dokumenti
Četvorica kraljevića krenu u potragu za umjećima u kojima će biti nenadmašivi. "Prođimo svijetom i ovladajmo znanjem", rekoše jedan drugom.
Ugovorili su mjesto na kojem će se sastati nakon nekog vremena i razišli se na sve četiri strane svijeta. Vrijeme je prolazilo.
Kad je prošla godina, mjesec i jedan dan, četvorica braće nađoše se na dogovorenom mjestu da ispitaju što je tko naučio.
"Ja sam stekao znanje koje mi omogućuje da pronađeni komad kosti nekog živog bića mogu obući u meso", reče prvi.
"Ja sam u stanju", pohvali se drugi, "odjenuti to biće u kožu čak obraslu dlakom".
"Ja", požuri treći, "umijem takvom biću stvoriti sve udove".
"A ja imam moć udahnuti mu život", zaključi četvrti kraljević.
Nakon toga četvorica kraljevića pođu u džunglu kako bi pronašla komad kosti i dokazala svoja umijeća. Nisu dugo tražili. Nakon par koraka pronađu komad kosti i, ne provjeravajući od koje bi životinje bila, dadoše se zdušno na posao da što prije iskušaju svoja čarobna znanja.
Prvi obuče kost u meso, drugi je odjenu u kožu s dlakom, treći doda udove da je dovrši, a četvrti je oživi... Kad ono - lav! Otvori snažne čeljusti, zaurla od gladi i sruči se na svoje tvorce te ih proždre. Kad je svu četvoricu usmrtio, lav se zadovoljan povuče u džunglu.
Suvremeni čovjek pokazao je da ima ogromnu stvaralačku moć, ali ta moć u sebi nosi i mogućnost samouništenja.
narodna priča
Zato što vjerujem da je Bog nov svakim jutrom,
da i u ovom trenutku stvara svijet, a ne vjerujem u neku maglovitu i zaboravljenu prošlost...
Ja sam čovjek nade, ne zbog ljudskih razloga... Nego jednostavno - jer vjerujem da je Duh Sveti na djelu u Crkvi i u svijetu, znao to svijet ili ne. Ja sam čovjek nade jer vjerujem da je Duh Sveti zauvijek Duh Stvoritelj, koji svakoga jutra onome koji ga prima daje novu slobodu i dobru mjeru radosti i pouzdanja.
Ja sam čovjek nade jer znam da je povijest Crkve duga povijest prepuna divnih djela Duha Svetoga. Pomislite na proroke i svece, koji u tjeskobnim časovima bijahu divno oruđe milosti i na put nam baciše snop novoga svjetla. Vjerujem u neočekivana djela Duha Svetoga. Jedno je Ivan XXIII. I Koncil. Nismo se nadali ni jednom ni drugom.
Zar smijemo misliti da se danas Bog u svojoj dovitljivosti iscrpio? Nadati se - to je dužnost, a ne luksuz. Nadati se - to ne znači sanjariti, upravo obrnuto: nadom ćemo snove preobraziti u stvarnost.
Blaženi koji se usuđuju sanjati a spremni su platiti veliku cijenu da njihov san u životu čovjeka postane stvarnost.
Bruxelski nadbiskup L. J. Suenens