Rijeka i pustinja - priča za razmišljanje Novo!
0 preuzimanja
Na putu prema moru jedna je rijeka stigla do pustinje i tu se zaustavila. Pred njom su na vidiku bile stijene, provalije, špilje i nanosi pijeska. Rijeka je zastala od straha.
"To je moj kraj. Pustinju neću prijeći, jer će pijesak progutati svu moju vodu i mene će nestati. Nikada neću stići do mora. Gotovo je", očajavala je. Voda joj se počela postupno gubiti i rijeka je doista nestajala u pustinji. Prolazeći onuda vjetar začuje njezino stalno jadikovanje i odluči je spasiti. "Prepusti se suncu da te zagrije, uzaći ćeš na nebo u obliku vodene pare. Za ostalo ću se ja pobrinuti", predloži vjetar. Rijeka se još više uplaši. "Ja sam stvorena da tečem između dviju obala polako, mirno i dostojanstveno, nisam stvorena da letim zrakom." Vjetar joj odgovori: "Ne boj se, kad se digneš prema nebu u obliku vodene pare, postat ćeš oblak. Oblak ću prenijeti preko pustinje i tamo ćeš ponovno pasti na zemlju kao kiša. Postat ćeš opet rijeka i teći ćeš prema moru." No rijeka se previše bojala i pustinja ju je progutala.
Tako je i s čovjekom ako ne dopusti da ga preobrazi Duh Sveti.
| Pregleda: | 1857 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 28. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Veliki i mali smijeh započeli svoje priče. Veliki smijeh ulazio je u dvorane, cirkuse, škole i kazališta, a mali smijeh igrao se kamenčićima i kotrljao s loptama na livadi.
U crkvu je na misno slavlje, među ostalim vjernicima, došla i mlada obitelj s troje malene, predškolske djece.
Dvoje, tek nešto starije djece bilo je mirno, dok je treće, najmlađe, već od početka mise neprestano - čas glasnije, čas tiše - tražilo nešto od svojih roditelja. I činilo se da uvijek traži nešto drugo, a ne ono što su mu se oni toga časa dosjetili pružiti.