Vrijeme za obitelj Novo!
0 preuzimanja
- Tata! Tata koji je čitao novine promrmlja: - Ma, što je dijete? - Hoću li i ja morati čitati novine kad odrastem? - Pa naravno. - Zašto, tata? Tata nije ništa čuo jer je nastavio čitati novine. - Zašto tata? Želio bih znati! - Aaa? Što zašto? - Zašto ću i ja morati čitati novine kad budem velik? - O, moj Bože, odrastao čovjek čita novine. Pa mora se biti u tijeku događanja! - Što to znači biti u tijeku događanja, tata? - O nebesa! Dijete, to ti je kao... orijentirati se... razumiješ li? - Ne razumijem! - O tome ćemo govoriti drugi put. Sad me napokon pusti da čitam. - A zašto ti, tata, ne možeš čitati ako s tobom razgovaram? - Jer mi to smeta, dijete. Govor uvijek smeta. Uopće treba što je manje moguće govoriti, zapamti to! - Ali naš učitelj govori vrlo mnogo, tata! - E sad mi je prekipilo. Dakako, on je učitelj. Učitelji smiju govoriti. Ali djeca moraju šutjeti, razumiješ li? - Ali... ali kad u školi ne otvorim usta cijeli sat učitelj me ukori. - Ma dosta već jednom! Hoću čitati! Ako nastaviš dalje s pitanjima bit ću zreo za ludnicu! - Hoćeš li i tamo morati čitati novine? - Ne! Ne! Ne! Gospode Bože! Pa tamo nema novina! - A fino! Tada ću te tamo posjetiti i moći ću s tobom razgovarati, a da ti to ne smeta!
| Pregleda: | 2067 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 22. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Neki čovjek putovao k velikoj kući - k posljednjoj postaji svih ljudi. Promatrao je ... i promatrao. Uz put je bilo mnogo toga: ptice pjevice i rascvalo cvijeće. Pjevao je i smijao se s njma. Zaustavljao se pored zaplakane djece, plakao s njima i otirao im suze. Sve je skupljao u svom srcu. A ruke je držao slobodne, da bi njima mogao mahati, milovati ili pak svirati frulu.
- Nije li ovaj siromašak? - govorili su ljudi. - Nisam li bogat? - mislio je on sam. Tako on dođe na velika vrata posljednje postaje svih ljudi. Bog sam mu otvori. - Tebe sam već više puta vidio - reče čovjek. - U pticama, cvijeću, u nasmijanim ljudima. Nisam li te vidio da plačeš u suznim očima djece? Bog samo reče: - Uđi! U velikoj je kući pjevao zbor: - SRETAN ČOVJEK VIDI DALJE OD OBZORA!
Drugi čovjek putovao k velikoj kući - k posljednjoj postaji svih ljudi. Nosio je teške kovčege. Sve što je na putu otkrio, htio je imati i zadržati... Ruke su mu bile preslabe da sve to prihvate. - Biti bogat znači biti sretan! - naučio je. Svakog dana brojio je svoje kovčege da vidi nije li uz put što izgubio. Uvijek je brižno pazio da se ne spotakne o kamen ili da se ne sklizne po travi. Tako su mu i oči bile potpuno zaposlene. Tako dođe on na velika vrata posljednje postaje svih ljudi. Bog mu sam otvori. - Zašto mi ne pomogneš? - reče čovjek. - Ne mogu sam sa svom ovom prtljagom na vrata! Nije prepoznao Boga. Mislio je da je vratar. Dade mu napojnicu i pomisli u sebi: - Što ću ja ovdje, zapravo? - Da, što hoćeš ti ovdje, zapravo? - reče Bog. - Mi se uopće ne poznajemo. U velikoj kući pjevao je zbor: - SRETAN ČOVJEK VIDI DALJE OD OBZORA! Ovaj čovjek nije shvatio pjesmu. Ne shvaća je ni danas.
Promisli koliko često bojaš slonove? Psihologinja je studentima ekonomije dala vježbu „upravljanje vremenom”. Za 90 minuta trebaju obaviti 15 zadataka i skupiti što veći broj bodova.