Svijeća - moć mržnje i ljubavi Novo!

Živjela jednom jedna svijeća. Bila ja to zaista posebna svijeća. Plamtjela je takvim sjajem kakvim nikada prije ni jedna druga svijeća nije plamtjela. Mnogi su primjećivali njezin poseban sjaj. Zbog toga su često dolazili do nje, ostajali u njezinom sjaju, grijali se njezinim plamenom, a nakon toga odlazili vedriji svojim poslovima.Jednoga dana mrak je vidio da toj svijeći dolazi puno ljudi.Zbog toga je u njegovom srcu počela rasti ljubomora na svijeću. Mrak je bio u njezinom sjaju rastjeran, a njena svaka iskrica tjerala ga je još dalje. Svijeća je posebno voljela bacati oko sebe te iskrice, a one su veselo pucketale Nakon nekog vremena snažno zaželje ugasiti svijeću. Sam sebi reče: “Mogu ja to. Ona se samo pravi važna, ali brzo ću je srediti”. Tako je napade jednoga dana, ali joj ništa nije mogao učiniti. Odlučio je ponovo navaliti na nju s još većom snagom ali opet nije uspio. Što je više pokušavao, sve je više uviđao svoju nemoć, pa je zbog toga bio sve više bijesan na svijeću. Budući da svijeću nije mogao ugasiti sam, odluči drugima ispričati mnoge laži o svijeći. Tako je govorio da se svijeća pravi važna, da nikoga ne voli, da je ružna i puno drugih lažnih priča. Neki od onih koji su ga slušali povjerovaše mu. A kada mu povjerovaše odluči ih zamoliti za pomoć da zajedno ugase svijeću. Vjetar se rado odazva jer je već povjerovao u mrakove laži. Na njegov nagovor vjetar poče puhati. Najprije je mislio: “Lako ću ja to”. Počeo je puhati lagano, a zatim sve jače i jače. Unatoč svim nastojanjima ipak nije uspio ugasiti svijeću. Mrak zatim pozva kišu. No ni njoj, unatoč brojnim nastojanjima i upornim pokušajima ne pođe za rukom ugasiti svijeću. Na kraju pozva oluju. Upozori je da se svijeća ne da lako ugasiti, te da mora svom silinom navaliti na njezin nepodnošljivi sjaj. Oluja ga posluša i uspije ugasiti svijeću. Ljudi su prolazili pored ugašene svijeće i pitali se što se dogodilo sa svijećom da više ne gori. Neki su bili tužni zbog toga, dok su drugi ostali ravnodušni. Ipak joj nitko nije prišao da je pita što joj se dogodilo. Jednoga dana onuda je prolazio neki dobar čovjek. Kad je vidio da svijeća više ne gori priđe joj i upita je: “Što ti se dogodilo, svijećo? Tako je sve tužno bez tvog sjaja.” Ona mu s tugom sve ispriča, a čovjek je opet upita: “Želiš li ponovo gorjeti?” Svijeća mu odgovori: “Oh, da, samo kad gorim živim i jedino sam tada sretna!” Dobri čovjek uze svoju vatru i zapali svijeću. Ona zasja novim, još ljepšim, sjajem. Zatim je postavi na vidljivo mjesto i stavi joj zaštitu protiv vjetra, kiše i oluje. Mrak, kada vidje da svijeća ponovo gori, još jače se razljuti. Sam nije mogao ugasiti svijeću, a nitko više nije vjerovao u njegove priče. Čak su vjetar, kiša i oluja bili žalosni što su se dali zavesti od mraka. Zato su se došli ispričati svijeći, moleći je da im oprosti jer su pogrešno postupili. Od tada je još više ljudi dolazilo svijeći da se osvijetle, ogriju i razvesele srca.