Razoreni bambus Novo!
0 preuzimanja
Bio jednom prekrasan vrt, koji se prostirao na zapadu zemlje usred velikog kraljevstva.
Gospodar vrta običavao bi u njemu šetati za dnevne žege.
Najljepše i najdraže od svega cvijeća i drveća, bilja i raslinstva bilo mu je plemenito bambusovo stablo.
Jednoga dana gospodar se zamišljen približio svom ljubljenom stablu i s osjećajem velikog poštovanja bambus je priklonio svoju snažnu glavu k zemlji.
Gospodar mu reče: "Dragi bambuse potreban si mi".
Čini se da je došao dan nad danima, dan za koji je stablo bilo stvoreno.
Bambus tiho odvrati. "Gospodaru, spreman sam. Upotrijebi me kako hoćeš."
"Bambuse, moram te obrezati da bi te mogao upotrijebiti", reče ozbiljno gospodar.
"Mene obrezati? Mene koga si gospodaru, učinio najljepšim u svom vrtu! Ne, molim te, to ne!
Pa upotrijebi me na svoju radost, gospodaru, ali molim te, nemoj me osakatiti!"
"Dragi moj bambuse, ako te ne obrežem, ne mogu te upotrijebiti", odgovori gospodar još ozbiljnijim glasom.
U vrtu je sve utihnulo. Vjetru je zastao dah. Polako prignu bambus svoju veličanstvenu glavu.
"Gospodaru ako me ne možeš upotrijebiti a da me ne obrežeš, onda učini sa mnom kako želiš, obreži me."
"Dragi moj bambuse, ali moram odrezati i tvoje lišće i tvoje grane."
"Ah, gospodaru, poštedi me toga! Uništi moju ljepotu ali barem mi ostavi lišće i grane."
"Ako ti ih ne odsječem, ne mogu te upotrijebiti."
Sunce sakri svoje lice. Vrabac prestrašeno otprhnu. A bambus dršćući pred onim što mu prijeti reče posve tiho: "Gospodaru odsjeci ih."
"Moj bambuse, moram te još više ražalostiti. Moram te rascijepiti po sredini i izvaditi ti srce.
Ako to ne učinim, ne mogu te upotrijebiti."
Bambus se sada prignu do zemlje. "Gospodaru, reži i cijepaj."
Tako odreza gospodar vrta bambus, ukloni mu grane, skinu lišće, raskoli ga po sredini i izdubi mu srce.
Onda gospodar odnese bambus tamo gdje je usred suhih polja ključao izvor svježe, pjenušave vode.
Ondje položi oprezno svoj ljubljeni bambus na tlo.
Jedan kraj posječena stabla spoji s vrelom a drugi je kraj vodio do kanala u polju.
Izvor zapjeva dobrodošlicu, i svijetla, blistava voda veselo nahrupi kroz raskoljeno bambusovo tijelo u kanal i poteče na suha polja koja su je toliko očekivala.
A onda posade rižu. Dani su prolazili, usjev krenu, uzraste i dođe doba žetve.
I nekoć tako veličanstveno stablo posta velikim blagoslovom. Dok još bijaše veliko i lijepo, raslo je samo za sebe i radovalo se vlastitoj ljepoti. No kad je sebe žrtvovalo, postalo je kanalom koji je gospodar upotrijebio da oplodi svoju zemlju
George Dell Britt
| Pregleda: | 1988 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 11. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Jedna je djevojčica držala dvije jabuke u rukama. Njena majka je ušla u sobu i upitala s osmjehom: "Dušo, hoćeš li svojoj mami dati jednu jabuku?"…,
Prvi adventski vijenac, kakav danas poznajemo, pojavio se u Njemačkoj 1838. godine u Hamburgu, u domu za siromašnu djecu. Evangelistički pastor Johann Hindrich Wichern okupio je siročad s ulice i smjestio ih u jednu trošnu kuću koja je time postala njihovim novim domom. Želeći djeci bez ikog svog uljepšati dane uoči Božića odlučio je napraviti veliki drveni vijenac i na njemu poslagati upaljene svijeće. Upalio ih je ukupno 24, od toga 19 malenih za svaki dan osim nedjelje i četiri velike, za svaku nedjelju uoči Božića. Ovaj ritual se djeci jako svidio pa je stoga odlučeno kako će se svake godine u isto vrijeme obnavljati. 13 godina kasnije vijenac su počeli ukrašavati grančicama zimzelenog drveća kako bi ga uljepšali, a kasnije je drvo od kojeg se vijenac radio u potpunosti zamijenilo zimzeleno granje. S vremenom se ovaj simpatičan običaj proširio po cijeloj Njemačkoj da bi ga potom prihvatili i kršćani iz drugih europskih zemalja, a potom i u Americi i diljem svijeta gdje je prisutna kršćanska vjera. Krajem 19. stoljeća polako se u svima njima ustoličio običaj pletenja adventskog vijenca no u međuvremenu su na njemu, uz zimzelene grančice od kojih je spleten, ostale samo četiri svijeće u čast četiri adventske nedjelje, uz još jednu koja se stavlja nasred vijenca.
Danas adventski vijenac možemo kupiti u bilo kojoj trgovini mješovite robe, što je odraz sve snažnije komercijalizacije Božića no prema tradicionalnim kršćanskim običajima trebali bi ga sami napraviti. Vijenac se plete od grančica lovora koje označavaju pobjedu nad grijesima, od grančica cedra koje simboliziraju snagu, te od lišća božikovine koje podsjeća na vijenac od trnja kojeg je Isus nosio kada su ga vodili na razapinjanje. U njega se ponekad dodaju i grančice ružmarina.
Vijenac simbolizira vječnost jer nema početka ni kraja. U današnje vrijeme svijeće na vijencu su u raznim bojama: crvene, boja zlata, srebra, bijele... Tradicionalno su u viijencu tri ljubičaste svijeće i jedna ružičasta. Na prvu adventsku nedjelju, pali se prva ljubičasta svijeća, simbol nade, nade u dolazak Mesije. Podsjeća na proroke koji su predvidjeli Kristovo rođenje. Odabir ljubičaste boje nije slučajan. Upravo ona predstavlja boju pokajanja i posta, a također označava i kraljevsku boju što je čini prigodnom za dolazak Krista Kralja svega svijeta. Drugim riječima, upravo kroz ovu boju objedinjujemo simboliku Isusove patnje na križu i slavlja zbog njegovog očekivanog dolaska koji predstavlja konačno spasenje.
Na drugu adventsku nedjelju pali se druga svijeća koja predstavlja ljubav. Neki je nazivaju i Betlehemskom svijećom, a pali se prvenstveno u čast jaslica u kojima je mali Isus boravio u štali odmah po svom rođenju. Treće adventske nedjelje pali se ružičasta svijeća koju znamo i kao Svijeću pastira, a ova vesela boja odabrana je zbog toga jer predstavlja radost. Tada, naime, nastupa vrijeme kada razdoblje pokajanja zamjenjuje razdoblje radosti zbog skorašnjeg Isusovog rođenja. Četvrta adventska svijeća ponovno je ljubičaste boje, pali se posljednje nedjelje uoči Božića, a nazivamo je još Anđeoskom svijećom. Ona simbolizira mir.
Na samu badnju večer, nekoliko sati uoči Božića, pali se peta svijeća, ona bijele boje, koja se može staviti usred vijenca ili na neko drugo mjesto u našem domu, a nazivamo je Kristovom svijećom. Ona predstavlja život Krista koji je došao na ovaj svijet, a bijela je zbog toga jer bijela boja simbolizira čistoću i bezgrešnost.
Svijeće se pale zbog toga jer nas njihova svjetlost podsjeća na Isusa koji predstavlja simboličko svijetlo koje će nas izbaviti od tame i grijeha te nam donijeti nadu i spasenje. Tijekom Adventa paljenje svijeća ima i dodatnu simboliku. Svakim tjednom palimo jednu više čime polako iz razdoblja mraka i straha prelazimo u razdoblje svjetlosti i nade. Kako nedjelje prolaze tako svjedočimo sve većoj svjetlosti i na taj način naša nada raste da bi kulminirala u trenutku paljenja bijele Kristove svijeće koja nam kaže kako se rodio Spasitelj.
Korjene adventskog vijenca možemo potražiti još u doba antike kada je vijenac predstavljao simbol pobjede tj. trijumfa nad neprijateljem. Stoga kršćanima adventski vijenac simbolizira borbu protiv tame i grijeha, borbu koja je puna nade u Krista i njegovo spasenje.
prema: www.fizzit.net