Božji prijedlog Novo!
0 preuzimanja
Živio jednom čovjek koji je imao petoro djece. Svaki dan se žalio Bogu na težak život i na loše ljude koji ga okružuju. Uvijek je za probleme krivio Boga. Govorio bi: Zašto si Bože dopustio ovo, zašto si dopustio ono, zašto ne kazniš zle ljude, zašto ne očistiš zemlju od: kradljivaca, lažljivaca, silovatelja, ubojica, prevaranata..., tako da možemo u miru živjeti. Zašto Bože nešto ne poduzmeš??? Jednoga dana odluči ga Bog posjetiti i zamoliti ga da mu pomogne očistiti zemlju od “loših” ljudi. Pozdravi ga i reče mu: teško mi je slušati kako svaki dan mene za sve kriviš i optužuješ, zato imam prijedlog i molbu za tebe. Molim te, ti pomozi meni, a ja ću zauzvrat očistiti zemlju od loših i zlih ljudi. Čovjek sav sretan uzvikne: reci što trebam učiniti, sve ću učiniti, samo da mogu u miru živjeti. Bog reče: moram od tvojih petoro djece izabrati četvero za raj, a samo jedno za pakao. Tebi prepuštam da izabereš, koje od njih želiš poslati u pakao. Čovjek sav izbezumljen reče: "pa kako bi ja to mogao, kako ću izabrati između svoje djece kad su mi svi isti, sve ih volim, svi su mi jednako dragi!?! Kakav si ti to Bog? Kako uopće možeš od mene tražiti takve grozote? Ja to ne mogu... Ne želim…" Bog se nasmiješi i reče: "Ja ću ti pomoći da izabereš. Najstarija tvoja kćer je dosta neposlušna i ne možemo je nazvati dobrom djevojkom. S njom imaš najviše problema. Hoćeš li da nju pošaljemo u pakao???" "NEE!!!", odgovori čovjek, "nee, i ona je moje dijete, i nju volim, nema veze sto je zločesta, što je neposlušna, da je najgora, da je najlošija na svijetu, ma da je i ubila nekoga ona je moje dijete i volim je kao i drugu djecu. Iako mi nije drago što je takva, volio bi da je bolja, ali ne želim je se odreći, jer je MOJE DIJETE. Ne traži od mene da žrtvujem svoje dijete. Ja kao otac to ne mogu i ne želim birati. Volim svu svoju djecu, pa i ovu iako je neposlušna!!!" Bog ga zagrli i reče: "Drago mi je što tako razmišljaš i što voliš jednako svoju djecu, i onu dobru i onu manje dobru! Znaš, tako je i meni. Teško mi je očistiti zemlju jer ste svi vi moja djeca i sve vas volim: i dobre i loše. I ja kao OTAC, volio bih da su mi sva djeca dobra, ali na žalost nisu. Zar ja kao otac mogu dignuti ruke od njih?!? Kako ti nisi mogao birati između svoje djece, tako ne mogu ni ja. Čovjek se zamisli nad tim riječima, i duboko posrami sto je sve ove godine krivio Boga, pitajući se zašto ne uništi loše ljude.
autor nepoznat
| Pregleda: | 1833 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 04. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Na početku mojih teoloških studija, cijenjeni i dragi profesor uđe u aulu i bez uobičajenog pozdrava započe: 'Jednom sv. Franjo Asiški, u kasno predvečerje, uđe u šumu da moli u osami. I tako ga zateče jutro. Molio je Oče naš. Što mislite koliko puta?'
Počeo je kviz, nagađanja su se kretala od fantastičnog milijuna do skromnijih stotina. Grohotni smijeh profesora jasno je govorio o krivim pretpostavkama. Ja sam šutio zbunjen, bez intuicije i znatiželje.
Jedan student reče: 'Jedan put.' Profesor stade, pomalo dramatično, presta sa smijehom, mi svi u očekivanju, i reče: 'Znao sam! Znao sam! Uvijek je tako. Svi se zamisle nad kvantitetom. Ne! Točan odgovor glasi: sv. Franjo je započeo moliti O... i noć je prošla.' Jedna cijela noć u kojoj ni 'Oče' nije bilo do kraja izrečeno. Jedno O u koji se cijela duša slila tijekom jedne noći.
Uvijek kad molim Oče naš sjetim se sv. Franje, profesora, noći i moje nemoći da se pretvorim u kliktavi Ooo! i tako dočekam jutro u neizrecivu unutarnjem zanosu molitvenog usklika. Što ću, nisam sv. Franjo, već grešni Branko. Treba mi kvantiteta, opetovanje, količina, riječi, samouvjerljivost brbljanja.
Ponekad se zastidim od praznine koja prati moj molitveni šapat. Ušutim. I tada se desi da više ćutim tu prisutnost Bića iznad mene, u tišini postojanja, u bezglasju, nemoći da se izreknem, oglasim, zazovem tim svemoćnim 'Oče naš'.
Jezovita stvarnost moga svijeta, očaj trenutka, unutarnja postiđenost, sve što gura u izolaciju boli, patnje, osjećaja usamljenosti, grijeha, konačnosti, nerazumijevanja smisla, sve to se ulijeva u moju nijemost, nemoć, ponekad i za jedno obično: O!
Ne ono Franjino ispunjeno, prepuno osobnog bića i predanja, već jedno malo Brankovo u kojem bi stajao početni impuls moje molitve. Pa i u strahoti moje šutnje on je prisutan, jači od smrti koja prijeti, veći od ništavila koje se sugerira, snažniji od slabosti koja se gasi.
Taj me osjećaj pripadanja ne napušta ni tada kad se sve fantazije gase i životna perspektiva ne vidi dalje od današnjeg dana. Moj nebeski otac je izvan tih kategorija. On je ponekad i usprkos njima. Stoga se nikada ne osjećam ispražnjen Njime, u najgorem slučaju sobom. Jer mi smo se sreli na početku i zavoljeli.
Čak i kad bih htio, ne znam pobjeći od te ljubavi. Od nje sam satkan, u njoj me zače mati moja. I znam, doći će jedna noć, jedno kasno predvečerje.
Ja ću kao nekoć sv. Franjo ući u tamnu šumu. Zavikat ću 'Oče!' Svanuti će i moje O. Trajat će svu vječnost kroz sunčani dan koji zalaska nema.
don Branko Sbutega - skac
Tek što su stigli u vikendicu, majka i njezin četverogodišnji sin Marko počeli su lov na pauke koji su posvuda ispleli mreže.