Božji prijedlog Novo!
0 preuzimanja
Živio jednom čovjek koji je imao petoro djece. Svaki dan se žalio Bogu na težak život i na loše ljude koji ga okružuju. Uvijek je za probleme krivio Boga. Govorio bi: Zašto si Bože dopustio ovo, zašto si dopustio ono, zašto ne kazniš zle ljude, zašto ne očistiš zemlju od: kradljivaca, lažljivaca, silovatelja, ubojica, prevaranata..., tako da možemo u miru živjeti. Zašto Bože nešto ne poduzmeš??? Jednoga dana odluči ga Bog posjetiti i zamoliti ga da mu pomogne očistiti zemlju od “loših” ljudi. Pozdravi ga i reče mu: teško mi je slušati kako svaki dan mene za sve kriviš i optužuješ, zato imam prijedlog i molbu za tebe. Molim te, ti pomozi meni, a ja ću zauzvrat očistiti zemlju od loših i zlih ljudi. Čovjek sav sretan uzvikne: reci što trebam učiniti, sve ću učiniti, samo da mogu u miru živjeti. Bog reče: moram od tvojih petoro djece izabrati četvero za raj, a samo jedno za pakao. Tebi prepuštam da izabereš, koje od njih želiš poslati u pakao. Čovjek sav izbezumljen reče: "pa kako bi ja to mogao, kako ću izabrati između svoje djece kad su mi svi isti, sve ih volim, svi su mi jednako dragi!?! Kakav si ti to Bog? Kako uopće možeš od mene tražiti takve grozote? Ja to ne mogu... Ne želim…" Bog se nasmiješi i reče: "Ja ću ti pomoći da izabereš. Najstarija tvoja kćer je dosta neposlušna i ne možemo je nazvati dobrom djevojkom. S njom imaš najviše problema. Hoćeš li da nju pošaljemo u pakao???" "NEE!!!", odgovori čovjek, "nee, i ona je moje dijete, i nju volim, nema veze sto je zločesta, što je neposlušna, da je najgora, da je najlošija na svijetu, ma da je i ubila nekoga ona je moje dijete i volim je kao i drugu djecu. Iako mi nije drago što je takva, volio bi da je bolja, ali ne želim je se odreći, jer je MOJE DIJETE. Ne traži od mene da žrtvujem svoje dijete. Ja kao otac to ne mogu i ne želim birati. Volim svu svoju djecu, pa i ovu iako je neposlušna!!!" Bog ga zagrli i reče: "Drago mi je što tako razmišljaš i što voliš jednako svoju djecu, i onu dobru i onu manje dobru! Znaš, tako je i meni. Teško mi je očistiti zemlju jer ste svi vi moja djeca i sve vas volim: i dobre i loše. I ja kao OTAC, volio bih da su mi sva djeca dobra, ali na žalost nisu. Zar ja kao otac mogu dignuti ruke od njih?!? Kako ti nisi mogao birati između svoje djece, tako ne mogu ni ja. Čovjek se zamisli nad tim riječima, i duboko posrami sto je sve ove godine krivio Boga, pitajući se zašto ne uništi loše ljude.
autor nepoznat
| Pregleda: | 866 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 04. 12. 2019. |
Slični dokumenti
U ono vrijeme kad je svijetom vladao kralj August, a u Jeruzalemu kralj Herod u brdima Perzije u gradu Ekbatanu živio neki Artaban.
Bijaše on visok crnomanjast čovjek od četrdesetak godina. Svijetle oči, čelo sanjara i usne ratnika odavale su osjećajna čovjeka željezne volje, jednog od oni koji su uvijek nešto tražili.
Artaban je pripadao staroj svećeničkoj kasti zvjezdoznanaca zvanih poklonitelji ognja. Jednoga dana sazove on prijatelje i održi im otprilike ovakav govor: „Trojica mojih drugova zvjezdoznanaca: Gašpar, Melhior i Baltazar, i ja zajedno s njima, studirali smo stare kaldejske pločice i računali vrijeme uključujući i ovu godinu. Proučavali smo nebo i opazili novu zvijezdu, sjala je samo jednu noć i nestala. Moja braća bdiju u starom hramu Sedam nebeskih sfera u Babilonu, dok ja bdijem ovdje. Ako zvijezda ponovno zasja, za desetak dana zajedno ćemo krenuti za Jeruzalem da bismo se poklonili Obećanomu jer će se on roditi kao izraelski kralj. Nadam se da će se znak pojaviti, a ja sam sve pripremio za put. Prodao sam kuću i sva svoja dobra, a novac uložio u drago kamenje: safir, rubin i biserje koje ću odnijeti kralju na dar. Vas također pozivam da pođete sa mnom na hodočašće i na poklon novorođenomu kraljeviću.“
Nato izvuče iz pojasa tri dragulja kakva svijet još nije vidio, a koja bijaše sakrio: jedan plav poput jutarnjeg neba, drugi kao crvena sunčeva zraka na zalazu, a treći bijel poput snježnoga gorskog vrha na podnevnom suncu.
No na licima njegovih prijatelja pojavi se sumnja i nepovjerenje kao kad magla iz doline obavije najbliže brežuljke.
„To je bio obični san, Artabane“, rekao je jedan od njih. I svi su se razišli.
Artaban ostade sam. Pođe na balkon svoje raskošne vile i gle: čudesna zvijezda slala je svoje svjetlosne znakove s neba.
Džemal najbrža i najteža Artabanova dvogrba deva, osvajala je svojim dugim nogama prostranstva pustinjskog pijeska, dok je Artaban proučavao vrijeme kako bi se točno susreo s ostalim zvjezdoznancima. Prešao je obronke planine Orontes ispresijecane mnoštvom gorskih potoka. Propješačio je i Nisensku dolinu gdje je glasoviti čopor konja prignuo glavu ugledavši Džemala i u galopu otutnjao praćen oblakom prašine što su je dizala njihova kopita. Proputovao je mnogim studenim i pustim krajevima, probijao se mukotrpno gorskim lancima šiban hladnim vjetrovima, ušao je u mračni klanac slijedeći korito rijeke koja je sebi krčila put kroz stijene.
U daljini su se počeli nazirati obrisi babilonski zidina. Iznenada je u nasadu palmi začuo kako neki čovjek ležeći zaziva pomoć. Suha, poput pergamene žuta koža davala znakove smrtonosna groznice koja je ona jeseni harala u nizinama. Ledena smrt kao da ga već bijaše ščepala za vrat. Artaban se zaustavi. Uze usahloga starca u naručje opazivši njegovu sličnost sa svojim ocem, te ga ponese u obližnje svratište. Gostioničaru naloži da se za nj brine do kraja života i podari mu dragocjeni safir.
Sljedećega dana Artaban krene dalje. Podbadao je Džemala da požuri, ali ipak nije stigao na vrijeme. Trojica njegovih drugova, bojeći se da ne propuste susret s velikim Kraljem, otputovala su bez svoga druga. Perzijanac nastavi put sam.
Artaban stiže u pustu dolinu okruženu visokim stijenama obraslim brnistrom i na suncu blještavim cvjetovima. Iznenada začuje viku iz gustoga grmlja. Sjaše da vidi što je posrijedi i ugleda kako grupa vojnika vuče mladu ženu u dronjcima. Artaban poteže mač, no vojnika bijaše previše da bi ih sam napao. Djevojka ugleda blistavi zlatni krug na njegovim grudima, ote se svojim mučiteljima, pade mu do nogu i zavapi: „Smiluj mi se, spasi me! Moj je otac bio trgovac, ali je umro. Ovi su me zlikovci uhvatili i kane me prodati kao ropkinju kako bi naplatili očeve dugove. Spasi me.!“
Artaban je drhtao od bijesa, no zatim mirno gurne ruku pojas, izvadi rubin, njime podmiri dugove i tako oslobodi djevojku. Ona mu izljubi ruke a onda poput košute otrčao u goru.
U međuvremenu su Gašpar, Melhior i Baltazar stigli u štalicu u kojoj su živjeli Josip, Marija i mali Isus. Trojica svetih kraljeva pala su ničice pred djetetom i obdarila ga svojim dragocjenostima. Gašpar je donio prekrasni zlatni kalež. Melhior je preda nj položio kadionik iz kojega se vinuo miris tamjana. Baltazar ga je podario dragocjenom pomašću. Dijete je ozbiljna lica gledalo darove. Artaban se žurio što je više mogao. Kad je stigao u Betlehem, iz kuća se čuo plač i dizao plamen, a zrak je bio zagrijan kao pustinji. Uokolo su kružili vojnici s krvavim mačevima izvršavajući naredbu kralja Heroda: ubijali su dječake do dvije godine. Pored neke zapaljene kuće stajao je vojnik držači za nogu dijete okrenuto naglavce. Dijete je vrištalo i otimalo se kao da je znalo da ga vojnik kani usmrtiti. Vojnik se grohotom smijao. Djetetova majka je jecala i jaukala od boli. Artabanu se ote uzdah, uze posljednji dragi kamen koji mu je ostao – bijaše on malo veći od golubinjeg jajeta – i dade ga vojniku tražeći da ženi vrati njezino dijete. Ovaj to učini. Žena pograbi dijete, privine ga na grudi i pobježe.
Tek kasno navečer Artaban pronađe štalu gdje su Marija i Josip skrivali dijete. Josip se spremao za bijeg a Marija je držala dijete u krilu, njišući ga nježno i pjevušeći mu uspavanku.
Artaban se baci na koljena i pokloni čelom dotičući zemlju. Nije se usudio ni podići pogled, jer kralju kraljeva ne bijaše donio nikakav dar. „Gospodine, moje ruke su prazne, oprosti mi…“, prošapta.
Na kraju ipak podiže pogled misleći da dijete spava. Dijete nije spavalo. Blago se okrenulo k Artabanu. Lice mu se učas razvedrilo. Pružilo je ručice praznim kraljevim rukama i nasmiješio se.
Bruno Ferrero
(Adalbert Ludwig Balling) 
Ono što poklanjaš pripada tebi. Što zadržiš bit će ti oduzeto. Ono što ljubiš moraš ostaviti. Što čvrsto držiš gubi se. Što glasno zahtijevaš, pridržava ti se. Prema čemu tiho težiš-to će ti se dati. Sreća je dah za srećom. Nada u sreću. Čežnja za srećom…