Krede u boji - razmišljanje Novo!

Nitko nije znao kad je taj čovjek došao u grad. Činilo se da je oduvijek bio na pločniku najprometnije ulice, ondje gdje su bile trgovine, otmjeni restorani, velika kina, večernja šetališta, sastajališta zaljubljenih.

Klečeći na koljenima, komadima krede u boji slikao je anđele, krajolike pune sunca, sretnu djecu, ruže u cvatu, snove o slobodi...

S vremenom ljudi su se privikli na njegovu prisutnost. Katkad bi netko bacio novčić na sliku, netko bi s njim popričao.

Povjerili bi mu svoje brige i nade. Pričali bi o svojoj djeci.

Čovjek je slušao i vrlo malo govorio.

Jednoga je dana počeo skupljati stvari i pripremati se za odlazak. Svi su se okupili oko njega, promatrali ga i čekali. „Ostavi nam nešto za uspomenu.“

Čovjek im je pokazivao prazne ruke.

Što im je mogao darovati?

No ljudi su čekali.

Tada čovjek istrese iz naprtnjače komade obojene krede i podijeli ih mnoštvu.

Darovao je svakome komadić krede i otišao bez riječi.

Ljudi su svoje komadiće uramili kao dragocjenost, drugi pohranili u gradski muzej moderne umjetnosti, treći su ih spremili u ladicu. Većina je na njih jednostavno zaboravila.

Tako je i s nama. Prije 2000 godina došao je Čovjek koji je i tebi darovao mogućnost da obojiš svijet...

Što si učinio s komadićima krede?