Za koga ti hodaš? Novo!
0 preuzimanja
U jednom gradiću na istoku Europe živio je učeni rabi Naftali. U tom mjestu običavali su bogati žitelji, čije su kuće bile na osami, najmiti ljude koji su noću bdjeli nad njihovim posjedom. Jedne kasne večeri učeni i mudri rabi šetao je rubom šume koja se nalazila na kraju grada. Susreo je jednog čovjeka u kojem je prepoznao čuvara posjeda.
Upitao ga je: “Za koga ti hodaš?“
On mu je odgovorio za koga „hoda“ ali ga je i priupitao: “A za koga hodate vi, rabi?“
Riječ je pogodila rabija Naftalija kao strijela.
„Još ne hodam ni za koga“, izustio je mučno i onda nastavio dugo koračati uz čovjeka koga je sreo.
„Hoćeš li biti moj sluga?“ upitao je rabi naposljetku čuvara.
„Vrlo rado, ali što ću raditi?, upita čovjek.
„Podsjećati me za koga hodam“, odgovorio mu je rabi Naftali.
| Pregleda: | 2010 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 04. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Pitao je učenik učitelja: „Tako si mudar, uvijek dobro raspoložen, nikada se ne ljutiš. Pomozi mi da i ja postanem takav.“
Učitelj je pristao i zamolio učenika da donese krumpir i jednu prozirnu vreću. „Kada se na nekoga naljutiš i sakriješ svoju uvrijeđenost“ - reče učitelj - „uzmi jedan krumpir pa s jedne njegove strane napiši svoje ime, a s druge ime čovjeka s kojim si se posvađao, a onda stavi krumpir u vreću.“
„I to je sve?“ - upita učenik iznenađeno.
„Ne“ - odgovori učitelj - „moraš uvijek sa sobom nositi tu vreću, i svaki put kada se osjetiš uvrijeđeno, stavi u nju krumpir.“
Učenik je pristao. Prošlo je neko vrijeme. Vreća se punila krumpirima i postala poprilično teška. Postalo je nezgodno nositi sa sobom. Uz to, krumpiri su se počeli kvariti. Neki su proklijali, a neki istrulili i širili neugodan miris.
Učenik je došao kod učitelja i rekao: „Nemoguće je ovo nositi sa sobom. Vreća je jako teška, a i krumpir se kvari. Predloži mi nešto drugo.“
Ali učitelj je odgovorio: „To isto događa se i u tvojoj duši. Kada se na nekoga naljutiš, uvrijediš, u tvojoj duši se stvara težak kamen iako ti to odmah ne primjećuješ. Zatim kamen postaje sve veći. Postupci se pretvaraju u navike, navike u karakter koji rađa poroke koji zaudaraju. I na taj teret lako bismo zaboravili da nije toliko težak jer ga stalno nosimo sa sobom. Dao sam ti mogućnost da promatraš cijeli taj proces sa strane.
Svaki put kada se odlučiš uvrijediti ili nekome želiš nanijeti uvredu razmisli je li ti taj kamen potreban.“
preuzeto sa duhidusa.wordpress.com
Oduvijek sam volio mjesečinu.
U njoj se sve stvari čine u isto vrijeme da jesu i kao da nisu.
I sebi sâm tako izgledam: da jesam, i kao da nisam.
I kad mislim da jesam, skoro da želim da nisam.
Jer - jao - ja koji jesam više sam onaj koji nisam.
I moglo bi biti da k Bogu dođem kao da jesam, a On će mi reći da nisam.
A tada - bolje bi bilo da nije me bilo.
A kada mislim da nisam, bude mi žao, jer volim da jesam.
O kako je dobro: biti! To možda i ne znam pravo već samo slutim kako je dobro: biti!
Jer - i ovo malo što jesam dok nisam, kako je lijepo biti.
O ti koji jesi i nikada nisi! O daj mi, biti mi daj! Da jesam, i samo jesam - u tebi!
O ti koji jesi biti mi daj!
fra Bonaventura Duda