Mali žuti cvijet Novo!

Ovce su, kao što svi znaju bijele. Ali u jednom stadu, pored bijelih ovaca našla se jedna crna kao ugljen.

Kad bi prolazila poljem rugali su joj se: „Ti si crna ovca! Sramotiš nas. Zbog tebe naše stado izgleda kao bijelo platno koje ima crnu mrlju na sebi.“

Stalno je slušala prigovore: „Kakva si to? Zašto nisi bijela poput nas? Odlazi! Ti si nevrijedna!“

Riječi su na krhka leđa crne ovce padale kao kamenje. Bila je očajna. Kako više nije mogla podnositi izrugivanje i mučenje otišla je u brda - sama. Barem ću moći u miru pasti i odmarati se u hladu, mislila je.

Ali ni u brdima nije živjela u miru.

Sa svakim zalaskom sunca, kad se na brda spuštala noć, čula je životinje kako govore: „Kako ova živi? Uvijek je sama.“

Jedne večeri, suznih je očiju crna ovca gledala u daljinu tražeći sklonište.

Ugledala je špilju osvijetljenu slabašnim svijetlom.

Odspavat ću unutra, pomislila je i potrčala. Trčala je kao da je netko progoni.

„Tko si?“ upitao ju je jedan glas na ulazu.

„Ja sam ovca koju nitko ne voli – crna ovca. Izbacili su me iz stada.“

„I mojoj ženi i meni isto se dogodilo. Ni za nas nije bilo mjesta u svratištu, zato smo se sklonili ovdje. Ja sam Josip, a ovo je Marija. Upravo je rodila dječaka.“

Radost je obuzela crnu ovcu. Prva će vidjeti Isusa. Prva od svih.

„Hladno je, dopustite mi da se približim i da ugrijem Dijete.“

Marija i Josip se pogledaše i nasmiješiše.

Ovca se približila što je bliže mogla djetetu i grijala ga svojom toplom vunom.

Dijete se probudilo i šapnulo joj na uho: „Došao sam baš zbog takvih kao što si ti. Došao sam zbog izgubljenih ovaca.“

Ovca je radosno zablejala, a anđeli na nebesima zapjevaše „Slava na visini Bogu a na zemlji mir stvorenjima njegovim.“

Isus je Ljubav koja spašava.

Slavimo blagdan Božje ljubavi prema ljudima i sjetimo se onih koji su daleko od Njegove ljubavi jer ima puno ljudi koji su ogorčeni zato što im mi nismo pružili ruku.

Susret s Isusom na Božić dati će nam snagu da srušimo sve barijere: straha, antipatije, osjećaja nadmoći prema drugima.

U trgovinu namirnica ušla je žena odjevena u odjeću koja joj je bila prevelika.

Pristupila je vlasniku trgovine i prigušenim glasom zatražila nešto hrane na dug, jer joj je muž teško bolestan i ne može raditi, a imaju četvoro djece. Vlasnik se izderao na siroticu da iziđe van. Žena je žalosno moljakala: »Molim vas gospodine! Novac ću donijeti čim budem mogla!»

Vlasnik je na to zavikao da ne daje robu na dug. Jedan kupac pristupio je trgovcu i zamolio ga da pomogne sirotoj ženi.

Ovaj joj se obratio, kako bi se grubo našalio: «Imaš li popis stvari koje ti trebaju?» Žena je potišteno odgovorila: «Da gospodine.»

«Položi popis na vagu. Dat ću ti onoliko koliko on teži» reče trgovac.

Žena je izvadila komadić papira, nešto na njega dopisala i pognute glave stavila na vagu.

Tanjur vage na koji je stavila papirić spustio se do kraja. Prodavač je otvorenih usta provjerio vagu. Bila je u redu. Vratio je papirić na tanjur a na drugi počeo stavljati paketiće s hranom, kutije, vrećice i konzerve. Jezičak na vagi nije se ni pomakao.

Konačno je zgrabio papirić. Nije to bio popis namirnica nego molitva:

«Bože moj, ti znaš u kakvoj sam situaciji i znaš što mi je sve potrebno, sve povjeravam tebi.»

POUKA: Bog uvijek zna težinu naših molitava.

Bruno Fererro