Dekalog prijateljstva Novo!

Zašto trčimo? Stvarno, to je pitanje. Zašto baš mi, ljudi ovog vremena? Koliko puta sam čuo, a i vi ste zacijelo čuli, da nekad nije bilo trke, da su ljudi živjeli spokojnije. Zašto?

Živimo u svom vremenu. A svako vrijeme ima svoju značajku. Oni koji se bave razvrstavanjem doba ljudske povijesti, koja nije ništa drugo nego hod čovjeka kroz vrijeme, vele da smo u doba koje bi se moglo nazvati kompjutersko doba. Tuđica computer znači na hrvatskom «računalo». U doba smo računala. A račun i broj idu skupa. Uistinu, doba – to je čovjek u svom vremenu. Ovo doba je doba broja i čovjeka koji broji. Broji novce i knjige, broji prijatelje i uspjehe, broji slike i poslove, broji dane i godine, broji predmete i odlikovanja, broji pripadnosti i diplome, broji i broji. I pomalo i sam postaje broj. Bilo zato što je predmet nečijeg, susjedova brojenja, bilo da mu je brojenje postalo oblikom mišljenja. I od svih djelatnosti najbolje, možda čak i jedino, znade računati. I kao što si je onaj svetac postavljao pitanje prije svakog čina i pred svakom odlukom «Što to znači za vječnost – Quid hoc ad aeternitatem?», on si postavlja pitanje: «Kakvog imam računa u tome?» A Isus? On koji je došao da ljudi imaju život, da ga imaju u izobilju, što on veli, odnosno što oni vele koji su ga sretali i gledali kako hoda ovom zemljom? Rekli su: «Sve je dobro učinio» (Mk 7,37). Ne govore o količini njegovih djela nego o kakvoći. Ne vele da je puno učinio već da je sve što je učinio – dobro učinio. Kako je on sam rekao da nam je primjer dao, dao nam je zapravo ključ za život. Njegov ključ nije količina već kakvoća. Sve čini dobro. Život se ne ispunjava količinom već kakvoćom. Isus nije prošao zemaljsku kuglu, niti je proživio mnogo godina. A učinio je djela koja su obišla zemlju i pridobila priznanje u vremenu. Budem li opet sreo na Via del corso oca Raquea, reći ću mu da na njegovo pitanje zašto trčimo slutim odgovor.

(Ivan Golub)

Jednog je poslijepodneva unuk zatekao djeda nad neobičnim albumom. Umjesto fotografija dragih ljudi, sa stranica albuma smiješila su se srca svakojakih veličina, ispisana imenima. - Prvi put vidim da netko u album lijepi srca - primijeti unuk. - Svako srce u mojim mislima oblikuje i sliku drage osobe - pojasni djed. - A ova zašarana i precrtana srca?- zanimalo je unuka. - Zašarana srca pobuđuju u meni slike ljudi za koje sam želio da mi puno znače, a oni mi nisu pokazivali ni mrvu ljubavi. Precrtana srca sjećaju me na ljude za koje sam na vrijeme shvatio da me ne vole. - Hm! A slomljena i probodena srca? - To su uglavnom ljudi koji su me osvojili nakon jednog susreta, ali sam se već na sljedećem susretu razočarao u njima. - Nije li bakino ime u najvećem srcu? - klikne unuk upirući prstom u najveće srce u albumu. - Da. Nakon vjenčanja moje je srce dugo samo baki pripadalo. Na pretposljednjoj stranici unuk ugleda srce iste veličine, ali podijeljeno na četiri dijela. Milujući ga po kosi, djed pojasni: - Kako su godine prolazile, osim bake, u srcu su mi se nastanili tvoj tata, pa tvoja sestra i ti. - Za koga čuvaš posljednju stranicu? - Za novo srce, jednako veliko, ali samo s tvojim i sestrinim imenom. - Gdje su nestali moj tata i baka?... – u čudu će unuk. -Tata se preselio u srce tvoje mame, a baka u srce anđela koji je na nebu čuva od prošle godine. (Nada Mihoković Kumrić)