Pustinjak i stranac - priča o molitvi Novo!
0 preuzimanja
Jednom, o zalasku sunca, smjestiše se pustinjak i stranac uz rub neke oaze. Pustinjak klekne i počne moliti. - Kaži mi, što to sada radiš? - Ta vidiš! Molim. - A komu se moliš? - Bogu. - Jesi li ga vidio? - Nisam. - Možeš li ga opipati? - Ne! - A jesi li ga ikada čuo? - Ne, nikada! - Kako si ti smiješan! Svoga Boga nisi nikada niti vidio niti čuo, niti ga opipao, a ipak vjeruješ u njega i moliš mu se! Nakon kratkog pozdrava obojica odu spavati. Drugoga dana, uprvo prije izlaska sunca, stranac probudi pustinjaka: 
- Hej, probudi se! - Što se dogodilo? - Netko je prošao kroz naš logor. Lopov ili... - Polako prijatelju. Jesi li koga vidio? - Ne, ali... - Jesi li ga dohvatio? - Ne, nisam, ali... - Nisi ga niti vidio niti čuo, a niti si ga dohvatio, a ja trebam vjerovati u nekoga! - Ali pogledaj tragove kopita njegova konja. Sinoć ih nije bilo. U taj čas ukaza se velika crvena kugla, tako sjajna te se u nju nije moglo gledati: izlazilo je sunce. Pijesak je svjetlucao kao da su po tlu prosuti sami dragulji. Pustinjak se smiješio. Da, trag! Vidiš li sunce, drveće, travu? I to je trag, trag Božji! Tada pustinjak s osmjehom na usnama počne ponovno moliti.
| Pregleda: | 5558 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 04. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Bio jedan mali dječak koji je imao lošu narav. Otac mu je dao vreću punu čavala
i rekao mu da svaki put kad pobjesni i izgubi kontrolu nad sobom, zakuca jedan u ogradu.
Prvoga je dana dječak zakucao 37 čavala. Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci naučio je kontrolirati svoj bijes i broj zakucanih čavala se smanjivao.
Otkrio je da je lakše kontrolirati svoju narav, nego zakucavati čavle u ogradu.
Napokon je osvanuo dan u kojem dječak nije nijedan čavao zakucao u ogradu.
Otišao je ocu i rekao mu kako toga dana nije pobjesnio.
Otac mu je na to rekao: Svakoga dana kada uspiješ kontrolirati svoje ponašanje, iz ograde iščupaj po jedan čavao.
Dani su prolazili i jednoga je dana dječak došao kazati svom ocu da je izvadio sve čavle.
Otac je uzeo sina za ruku i odveo ga do ograde.
Rekao je: Dobro si to uradio, sine moj, ali pogledaj sve te rupe u ogradi.
Ograda više nikad neće biti ista.
Kada u bijesu kažeš neke stvari, one ostavljaju ožiljak, kao što su ove rupe u ogradi.
Možeš čovjeka ubosti nožem i izvući nož i poslije toga nije važno koliko puta kažeš da ti je žao, rane ostaju. Verbalna rana je isto toliko bolna kao i fizička.
Kad su mladu koncertnu violinisticu upitali koja je tajna njenog uspjeha odgovorila je: “Planirano zanemarivanje!”