Priča o greškama Novo!
0 preuzimanja
Nedavno sam od prijatelja čuo priču o slavnom znanstveniku. Novinar ga je upitao zašto je toliko kreativniji od prosječnih osoba. Odgovorio je da je, u drugoj godini života pokušavao dohvatiti plastičnu bocu mlijeka iz hladnjaka, ali boca mu je ispala iz ruku i mlijeko se prolilo po podu. Čitavo more mlijeka! Kada je mama ušla u kuhinju, nije vikala, već je rekla: “Roberte, kakav si nered napravio! No, šteta je već učinjena. Želiš li se malo poigrati u mlijeku prije nego ga očistimo?! To je i učinio. Nakon nekoliko minuta mama je predložila: “Svaki put kada napraviš nered, moraš ga i počistiti. Što želiš: spužvu, krpu ili ručnik?” Izabrao je spužvu, i zajedno su počistili nered. Mama je zatim rekla: “Ovo je bio propali pokušaj nošenja velike boce mlijeka dvjema malenim ručicama. U dvorištu ćemo napuniti bocu vodom i vidjeti možeš li otkriti kako je nositi bez prolijevanja.” Maleni je dječak naučio da je to moguće ukoliko objema rukama uhvati bocu pri vrhu. Divna lekcija! Znanstvenik je dodao da je u tom trenutku shvatio da se ne treba bojati grešaka. Naprotiv, greške su samo dobra prilika za saznavanje nečega novog. To je i srž znanstvenih eksperimenata. Čak i ako eksperiment ne uspije, uvijek se može naučiti nešto vrijedno.
autor nepoznat
| Pregleda: | 1747 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 28. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Ovo je priča o jednom duhovnom učitelju, za kojega se vjerovalo da ga nitko ne može uvrijediti. Neki zapadnjak, provokator, čuvši za njega odlučio ga je izazvati. Po dolasku u njegov hram, počeo je čovjeka vrijeđati i ponižavati na razne načine.
Pitao je učenik učitelja: „Tako si mudar, uvijek dobro raspoložen, nikada se ne ljutiš. Pomozi mi da i ja postanem takav.“
Učitelj je pristao i zamolio učenika da donese krumpir i jednu prozirnu vreću. „Kada se na nekoga naljutiš i sakriješ svoju uvrijeđenost“ - reče učitelj - „uzmi jedan krumpir pa s jedne njegove strane napiši svoje ime, a s druge ime čovjeka s kojim si se posvađao, a onda stavi krumpir u vreću.“
„I to je sve?“ - upita učenik iznenađeno.
„Ne“ - odgovori učitelj - „moraš uvijek sa sobom nositi tu vreću, i svaki put kada se osjetiš uvrijeđeno, stavi u nju krumpir.“
Učenik je pristao. Prošlo je neko vrijeme. Vreća se punila krumpirima i postala poprilično teška. Postalo je nezgodno nositi sa sobom. Uz to, krumpiri su se počeli kvariti. Neki su proklijali, a neki istrulili i širili neugodan miris.
Učenik je došao kod učitelja i rekao: „Nemoguće je ovo nositi sa sobom. Vreća je jako teška, a i krumpir se kvari. Predloži mi nešto drugo.“
Ali učitelj je odgovorio: „To isto događa se i u tvojoj duši. Kada se na nekoga naljutiš, uvrijediš, u tvojoj duši se stvara težak kamen iako ti to odmah ne primjećuješ. Zatim kamen postaje sve veći. Postupci se pretvaraju u navike, navike u karakter koji rađa poroke koji zaudaraju. I na taj teret lako bismo zaboravili da nije toliko težak jer ga stalno nosimo sa sobom. Dao sam ti mogućnost da promatraš cijeli taj proces sa strane.
Svaki put kada se odlučiš uvrijediti ili nekome želiš nanijeti uvredu razmisli je li ti taj kamen potreban.“
preuzeto sa duhidusa.wordpress.com