Svijetu se ne može ugoditi - narodna pripovjetka Novo!
0 preuzimanja
Jedan čovjek išao iz grada kući, jahao na magarcu, a njegov sin, momčić od petnaestak godina, išao pored njega pješice. Susretne ih jedan čovjek, pa reče:
- To nije u redu. Da ti jašeš, a dijete ide pješice. Tvoje su noge jače od njegovih.
Otac sjaše s magaraca, a sin uzjaše. Malo dalje sretne ih drugi čovjek, pa reče: - To nije lijepo, momče, da ti jašeš, a otac ti ide pješice. Tvoje su noge mlađe.
Onda uzjašu obojica i pođu tako malo, ali ih sretne treći čovjek pa reče:
- Kakva je to budalaština? Dva magarca na jednoj slaboj životinji! Trebalo bi uzeti štap pa vas obojicu stjerati.
Onda sjašu obojica i pođu pješice, otac s jedne strane, sin s druge, i magarac u sredini. Sretne ih četvrti čovjek, pa reče: - A što ste vi čudna tri svata. Zar nije dosta da dvojica idu pješice? Ne bi li bilo lakše da jedan od vas jaše?
Onda otac reče sinu:
- Kako god smo na magarcu jahali ljudi su nam zamjerili. Uzmimo magarca pa ponesimo mi njega.
Bace magarca na zemlju, zavežu mu najprije prve pa onda stražnje noge. Objese ga tako svezana na nekakvu motku i ponesu. A kad su se ljudi koji su ih susretali putem u čudu smijali do suza, otac baci magarca na zemlju i počne ga odvezivati s riječima:
- Ja ću s mojim magarcem činiti kako sam i do sada činio. a ljudi neka govore što god hoće!
Uzjaše na magarca i krene prema svojoj kući, a sin ga je pratio pješice kako su se i uputili bili.
Narodna pripovjetka
| Pregleda: | 4128 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 21. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Neki je učitelj putovao s učenikom koji je bio zadužen da se kroz pustinju brine za devu. Jedne večeri, kad su došli do nekog svratišta, učenik oslobodi devu, a sav umoran baci se na postelju da usne.
Bilo je to uoči Božića. Baka je, po starom običaju, okupila oko sebe kćeri i unučiće: Toma, Fima, Mary i Maca i nekoliko prijatelja: seoskog župnika, mladog liječnika i učitelja.
Što ste nam lijepo donijeli? – pitala su djeca u zboru. – Možda torbu? – rekao je Mac. On jest bio najmanji, ali najveći sladokusac. – Meni mač?! – viknuo je s nadom Fim. On je sanjao o tome da postane slavan ratnik. – Zacijelo brod! – rekao je Tom, jer on je bio siguran da će postati kapetan broda kad odraste. – Smotuljak tkanine! Uzdahnu tetka Letty. Tetka Letty jako je voljela lijepe haljine, ali je bila vrlo siromašna i nikada ih nije mogla kupiti.
Mary, djevojka nježna i lijepa, smiješeći se, gledala je mladog liječnika. On joj je uzvraćao osmijeh. Oni nisu ništa zapitkivali, bilo im je dovoljno da budu zajedno.
Stari učitelj približio se ognjištu i prosuo na razbuktale glavnje malo nekog bijelog praška.
- Evo! – vikne on i pljesne dlanovima – donio sam vam ovo! Oblak crvenkasta dima sukne i pretvori se u pozlaćenu prašinu, prospe se cijelom sobom, i sve se najednom preobrazi.
Tom se najednom nađe na velikom brodu, koji je poskakivao na bijesnim valovima. On je junački stršio na komandnom mostu, držao u rukama kormilo i vodio brod sigurnim smjerom.
Fim se nađe usred krvava boja. Neprijatelji navalili sa svih strana, ali u Fimovim je rukama bljeskao oštar mač…
Liječnik i Mary začuše glazbu kao na svadbi, veseo smijeh i kucanje čaša. Gledali su se i opazili da su svečano odjeveni: on u crnom fraku, a ona u svadbenoj haljini s vijencem i velom.
Baka se nađe pred velikim zrcalom u zlatnom okviru. Pogleda u nj i vidje sebe mladu i lijepu, kakva je nekoć bila i kakva bi uvijek željela biti.
Tetka Letty nađe u rukama veliki paket. Odriješi vrpcu, razmota šareni papir i ugleda prekrasnu, blistavu haljinu od crvena brokata.
Mac opazi da su ormari i police od same slatke čokolade, zastori od prženog šećera, jastuci od slatke pjene.
Stari župnik osjeti hladnoću. Ogleda se i vidje vedro nebo puno zvijezda, a pred sobom osvijetljenu špilju. Shvatio je da se nalazi u Betlehemu, da je to prva Badnja večer.
Tako je došla ponoć. Zazvonila su zvona, jasnim srebrnim glasovima. Učitelj rastjera rukom dim, soba se razvedri. Sva su priviđenja nestala, svi su se prenuli iz svojih snova, ali svakome su duboko u srcu ostali sreća i mir.
Čak su i psi zadovoljno lajali na dvorištu, mahali repovima, sretni, ali nitko nikad nije doznao što su oni sanjali.
(Charles Dickens)