Redovnik i sotona Novo!
0 preuzimanja
Nekom redovniku došao sotona sa povelikim svitkom u ruci - ispisanim s obje strane. ''Što je to?'', pitao je redovnik. ''To je popis tvojih grijeha'', rekao je sotona. Nakon pomnog proučavanja redovnik je vidio da sotona ima potpuno pravo. Na svitku su bili zapisani grijesi koje je davno učinio i zaboravio. ''Dobro'', odgovorio je redovnik, ''je li to sve?'' ''O, ne'', uzviknuo je sotona, ''postoji drugi popis.'' ''Što čekaš? Donesi i njega'', rekao je redovnik. Uskoro se sotona vratio s novim svitkom koji je bio otprilike iste veličine kao i prvi. I redovnik se ponovno složio da su na popisu njegovi vlastiti davno zaboravljeni grijesi. ''Je li to sve?'' ponovno je pitao redovnik. ''Ne, ima još jedan!'' rekao je sotona. ''Pođi onda i njega donesi'', zatraži redovnik. Sotona se vratio s trećim svitkom, a redovnik je nakon što je i njega pažljivo proučio rekao: ''Da, sve su to moji grijesi. Ja sam ih sve počinio. Ima li još?'' ''Ne'', odgovorio je sotona, ''to je sve.'' Rredovnik je otišao do pisaćeg stola, umočio pero u crvenu tintu i na sva tri svitka napisao: ''Krv Isusa, Sina njegova čisti nas od svakoga grijeha.'' (1 Iv 1,7). Razočarana i gnjevna pogleda, sotona se okrenuo i nestao. I ja sam kriv kao i redovnik.
Ali, kad prihvatim Isusa Krista kao svog Spasitelja mogu preko stranica moga bijednog i nedostojnog života napisati divne riječi svetoga Ivana: ''Krv Isusa, Sina njegova čisti nas od svakoga grijeha.'' (1 Iv 1,7)
| Pregleda: | 1871 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 09. 2019. |
Slični dokumenti
SVE ŠTO DOLAZI OD MENE JE AUTENTIČNO MOJE JER JA TO IZABIREM SAM. JA POSJEDUJEM SVE ŠTO SE MENE TIČE: MOJE TIJELO, MOJE OSJEĆAJE, MOJA USTA, MOJ GLAS, SVE MOJE POSTUPKE, BEZ OBZIRA NA TO ODNOSE LI SE NA MENE ILI NA DRUGE. JA POSJEDUJEM MOJE FANTAZIJE, MOJE SNOVE, MOJE NADE, MOJE STRAHOVE. JA POSJEDUJEM SVOJE TRIJUMFE I USPJEHE, SVE MOJE PADOVE I POGRJEŠKE ZATO ŠTO POSJEDUJEM SVE NA I U SEBI. MOGU SE POTPUNO POZNAVATI. ZNAJUĆI TO MOGU SE SPRIJATELJITI SA SVIM SVOJIM DIJELOVIMA I ZAVOLJETI SEBE. ZNAM DA IMA NEKIH VIDOVA SAMOGA MENE KOJI ME ZBUNJUJU I ONIH KOJE NE POZNAJEM, ALI SVE DOK SAM PRIJATELJSKI RASPOLOŽEN PREMA SEBI I DOK SE VOLIM, MOGU HRABRO I S NADOM TRAGATI ZA RJEŠENJIMA ZAGONETKI I ZA NAČINIMA NA KOJE MOGU SAZNATI VIŠE O SAMOM SEBI. BILO KAKO BILO, IZGLEDAM DOBRO I ZDRAVO I ŠTOGOD KAŽEM ILI UČINIM, MISLIM ILI OSJEĆAM U DATOM TRENUTKU JE AUTENTIČNO MOJE. AKO SE KASNIJE NEŠTO OD TOGA ŠTO SAM REKAO, KAKO SAM IZGLEDAO I ŠTO SAM OSJEĆAO POKAŽE KAO KRIVO, JA TO MOGU ODBACITI A ZADRŽATI OSTATAK I SMISLITI NEŠTO NOVO UMJESTO ONOG ŠTO JE ODBAČENO. VIDIM, ČUJEM, OSJEĆAM GOVORIM; IMAM ORUĐE DA BIH PREŽIVIO, DA BIH BIO BLIZAK DRUGIMA, DA BIH BIO PRODUKTIVAN I PRONAŠAO SMISAO I RED U SVIJETU LJUDI I STVARI IZVAN MENE. JA SEBE POSJEDUJEM I ZATO SE MOGU STVARATI.
JA SAM JA I JA SAM O.K.
Virginia Satir
Na početku mojih teoloških studija, cijenjeni i dragi profesor uđe u aulu i bez uobičajenog pozdrava započe: 'Jednom sv. Franjo Asiški, u kasno predvečerje, uđe u šumu da moli u osami. I tako ga zateče jutro. Molio je Oče naš. Što mislite koliko puta?'
Počeo je kviz, nagađanja su se kretala od fantastičnog milijuna do skromnijih stotina. Grohotni smijeh profesora jasno je govorio o krivim pretpostavkama. Ja sam šutio zbunjen, bez intuicije i znatiželje.
Jedan student reče: 'Jedan put.' Profesor stade, pomalo dramatično, presta sa smijehom, mi svi u očekivanju, i reče: 'Znao sam! Znao sam! Uvijek je tako. Svi se zamisle nad kvantitetom. Ne! Točan odgovor glasi: sv. Franjo je započeo moliti O... i noć je prošla.' Jedna cijela noć u kojoj ni 'Oče' nije bilo do kraja izrečeno. Jedno O u koji se cijela duša slila tijekom jedne noći.
Uvijek kad molim Oče naš sjetim se sv. Franje, profesora, noći i moje nemoći da se pretvorim u kliktavi Ooo! i tako dočekam jutro u neizrecivu unutarnjem zanosu molitvenog usklika. Što ću, nisam sv. Franjo, već grešni Branko. Treba mi kvantiteta, opetovanje, količina, riječi, samouvjerljivost brbljanja.
Ponekad se zastidim od praznine koja prati moj molitveni šapat. Ušutim. I tada se desi da više ćutim tu prisutnost Bića iznad mene, u tišini postojanja, u bezglasju, nemoći da se izreknem, oglasim, zazovem tim svemoćnim 'Oče naš'.
Jezovita stvarnost moga svijeta, očaj trenutka, unutarnja postiđenost, sve što gura u izolaciju boli, patnje, osjećaja usamljenosti, grijeha, konačnosti, nerazumijevanja smisla, sve to se ulijeva u moju nijemost, nemoć, ponekad i za jedno obično: O!
Ne ono Franjino ispunjeno, prepuno osobnog bića i predanja, već jedno malo Brankovo u kojem bi stajao početni impuls moje molitve. Pa i u strahoti moje šutnje on je prisutan, jači od smrti koja prijeti, veći od ništavila koje se sugerira, snažniji od slabosti koja se gasi.
Taj me osjećaj pripadanja ne napušta ni tada kad se sve fantazije gase i životna perspektiva ne vidi dalje od današnjeg dana. Moj nebeski otac je izvan tih kategorija. On je ponekad i usprkos njima. Stoga se nikada ne osjećam ispražnjen Njime, u najgorem slučaju sobom. Jer mi smo se sreli na početku i zavoljeli.
Čak i kad bih htio, ne znam pobjeći od te ljubavi. Od nje sam satkan, u njoj me zače mati moja. I znam, doći će jedna noć, jedno kasno predvečerje.
Ja ću kao nekoć sv. Franjo ući u tamnu šumu. Zavikat ću 'Oče!' Svanuti će i moje O. Trajat će svu vječnost kroz sunčani dan koji zalaska nema.
don Branko Sbutega - skac