Draga djeco i mladeži,
poštovani roditelji i odgojitelji,
cijenjeni profesori, učitelji i vjeroučitelji,
braćo i sestre, svećenici, redovnici i redovnice!
1. Mnogi će od nas reći kako vrijeme jednostavno leti. Je li to dobro ili loše? Ako nam vrijeme leti jer je ispunjeno, jer mi nosimo vrijeme a ne ono nas, onda bih rekao da je dobro što leti. To znači da smo protagonisti na sceni vlastite povijesti, da upravljamo svojim životima i ne nosi nas rijeka koritom nekog možda neželjenog tôka. Dobro je što je još jedna nova školska godina pred nama. Na početku nam se može učiniti da će biti potpuno jednaka onoj prethodnoj, ali ne dajmo se zavarati. Ako se potrudimo biti istinski pro-nositelji svoga života, protagonisti, a ne puki promatrači, onda ova godina nikako neće biti ista. Bit će korak naprijed s mnogim novim spoznajama i iskustvima. Želio bih stoga na početku kazati kako svima od srca želim da uzmu život u svoje ruke, da se uhvate kormila i, smjelo i bez straha, usmjere brod svoga života prema novim izazovima. Oslobodimo se straha jer on koči život i nije dobar učitelj!
2. Da bismo se oslobodili straha moramo steći sigurnost. Prvi korak je vratiti se k sebi. Izloženost suvremenim medijima i užurbanoj stvarnosti koji nam nameću životni ritam vidno otežavaju smirenost i pronalaženje puta do sebe, do vlastitoga srca. Put je ponekad vrlo zamršen, opterećen i težak, tim više ako smo, kako reče pjesnik, davnoodbjegli od svoga vlastitog srca. No, povratak k sebi je nužan ukoliko želimo biti slobodni i sretni. Bijeg od sebe najveća je tamnica, a u tami nema istine koja jedina oslobađa od straha. Potreban je povratak vlastitom srcu jer u dubini srca čovjek otkriva zakon koji ga poziva da ljubi i čini dobro, u čemu prepoznaje svoje dostojanstvo i slobodu, a to ga čini sretnim (usp. GS 16). Povratak k sebi i svojoj savjesti otvara nam put prema Bogu koji je sama Ljubav, a ona ima moć odagnati svaki strah. Stoga bih vama, djeco i mladeži, očinski poručio: ne bojte se i ne bježite od sebe! Uzmite svoj život u vlastite ruke, vjerujte u sebe, radite, učite, budite strpljivi i poučljivi. Tako ćete postati sigurne i sretne osobe!
3. Stvoriteljevo pitanje – Adame, gdje si? – u svom snažnom simboličnom značenju danas bismo mogli uputiti obitelji: Obitelji, gdje si? Gdje si se izgubila i što te zavelo? Sve što se događa i što neki žele da se dogodi prolazi kroz obitelj kao životnu maticu svakog pojedinca. Stoga se sve snage društva bore za prevlast nad obitelji, a „u naše dane mnogi naumi koje podupiru moćne snage smjeraju k razaranju obitelji. Ponekad čak izgleda da se nastoji na svaki način prikazati kao nešto redovito i privlačno, čak očaravajuće, one slučajeve koji su zaista neuredni“ (Ivan Pavao II). Nikad zbunjenija, nikad ranjivija, egzistencijalno ugrožena današnja obitelj kao da se umorila izvršavati svoju prevažnu odgojnu zadaću pa je prepušta drugima. Stoga više nego optuživanju za promašaje i nesnalaženja trebali bismo se uteći brizi i pomoći obiteljima koje poput lakmus-papira odražavaju stanje društva. Tko će dati podršku i sigurnost djeci i mladima na putu odrastanja ako ne prije svega njihova obitelj? Suvremeno društvo nema problema s gotovo svakodnevnim izbacivanjem novih, osobito komunikacijskih tehnoloških dostignuća. No, ima problema sa zrelošću svojih članova koji svoju nezrelost pokazuju stalnom potrebom ovisnosti o nekomu ili nečemu. Ako je točno da je nezrelost nemoć da se čovjek služi svojim razumom bez vodstva drugoga i da njen „uzrok ne leži u nedostatku razuma, nego u nedostatku odlučnosti i odvažnosti“ (I. Kant), onda je upravo odgoj cjelovitog čovjeka, čovjeka uma i srca koji zna razlučivati, ali i hrabro se opredijeliti za dobro, nasušna odgojna potreba današnjeg vremena. Stoga nam ne treba samo društvo znanja, nego prije svega društvo odgovornih, zrelih, odlučnih i moralnih mladih ljudi. Takav odgoj prvenstveno se ostvaruje unutar obitelji. Drugoga puta nema!
4. Crkva je velika obitelj, a obitelj je Crkva u malom. Stoga „Crkva smatra služenje obitelji jednom od svojih bitnih zadaća. U tom smislu kako čovjek, tako i obitelj postaje Put crkve“ (Ivan Pavao II). U vremenima dubokih kriza koje nas prate jedino rješenje je obnovljeno kršćanstvo i povratak kršćana u crkvenu obitelj. Trebaju li se dogoditi strašna progonstva kršćana i razne nevolje da se sjetimo kako pripadamo jedni drugima? Crkva je zajednica osoba koje su svoj život povjerile Kristu i koje povezuje snaga Duha Svetoga. Očinski potičem sve da oživimo svoje zajednice, župna gnijezda vjere, bratskog života i prihvaćanja. Potičem svu braću svećenike, redovnice i vjernike laike da stvaraju „žive vjerničke zajednice“, da se međusobno bodre i tješe u danima nevolje, da se raduju u danima slavlja. No, da bi to vraćanje vjerničkim zajednicama značilo produbljenje života u Duhu, potrebna je sustavna i temeljita župna kateheza u skladu s potrebama vremena. Njen smisao nipošto nije očuvanje suhoparne forme već život u Duhu i po Duhu. Ne bojmo se promjena i suradnje, jer Duh puše kako hoće, a na nama je prepoznati kamo i što hoće!
5. Škola ima veliku zadaću: odgaja za kulturu i stvara kulturu. Školu se ni u kojem slučaju ne smije promatrati kao „tvornicu znanja“ jer bi to onda značilo da se čovjeka svelo na njegov intelekt i robu koju treba pripremiti za nemilosrdno tržište rada. Kao zajednica osobâ koje ujedinjuje viši cilj, škola je također jedna vrsta obitelji. Nije čudno da je mnogim školarcima škola na neki način drugi dom. Uostalom, mnogi u njoj provode puno više vremena nego s članovima vlastite obitelji. Niti jedan odgovoran nastavnik i odgojitelj ne može ignorirati tu činjenicu. Zato će se svim silama truditi učiniti školu takvim mjestom boravka u kojemu će se učenici osjećati „kao doma.“ To nipošto ne znači umanjiti zahtjevnost njihovih školskih obveza, nego prije svega razmišljati o njima kao osobama koje trebaju cjelovit razvoj, odgoj na područjima uma i srca, znanja i morala. Osobe sposobne stvarati i preobražavati kulturu. Tu vidim veliku zadaću nastavnika i odgojitelja. Vjeronauk, koji po svojoj naravi daje širinu jer provlači ideju humanizma kroz sva područja, susreće se u korelaciji gotovo sa svim drugim predmetima te na svoj način doprinosi odgoju i obrazovanju učenika. Stoga smatramo da nipošto nema mjesta antagonizmu, već naprotiv, kao što vjeronauk pronalazi dodirne točke s drugim disciplinama, na isti način one mogu pronaći dodirne točke s vjeronaukom. Odgoj za građansku i društvenu odgovornost također je prisutan u nastavi vjeronauka, no moramo biti svjesni da nije dovoljna „građanska zrelost ako sve dublje tonemo u krizu smisla života“ (Ivan Pavao II). Poštovani prosvjetni djelatnici, budite pravi misionari optimizma i pozitivnog razmišljanja među djecom i mladima. Od svega srca vam dajem podršku i molim vas: nemojte u tom zakazati!
6. Evo nas, dakle, na još jednom početku. Za nas je početak znak da se trebamo pokrenuti. No, da bismo hodali prema naprijed, a ne tapkali u mjestu, treba nam se ponekad vratiti: samima sebi i Bogu, svojoj obitelji i vjerničkoj zajednici te prepoznati školu kao obiteljsko mjesto učenja i cjelovitog ljudskog dozrijevanja. Isus Krist nam je svojim životom zajamčio da će uvijek biti uz nas. Darovao nam je Duha, ali ne duha ropstva da ponovno živimo u strahu, nego smo sinovi Božji oslobođeni od svakoga straha i beznađa (usp. Rim 8,15). Neka vas u svim vašim odlukama i naporima prati zagovor nebeske Majke Marije, ustrajne, ponizne i neustrašive vjernice. Duh Gospodnji kojega uz obilje Božjeg blagoslova zazivam na sve vas neka odagna iz vaših srca i misli svaku malodušnost i strah!
U Splitu, 5. rujna 2014.
Mons. Marin Barišić
splitsko-makarski nadbiskup