Nadbiskupijski stručni skup za vjeroučitelje u školi

Split, 19. studenoga 2011.

U organizaciji Katehetskog ureda Splitsko-makarske nadbiskupije i Agencije za odgoj i obrazovanje – Podružnicom Split, u subotu 19. studenoga 2011. održan je redoviti stručni skup za sve vjeroučitelje u školi.

U prostorijama Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu okupilo se oko dvjesto vjeroučitelja, a okvirna tema nosila je naslov: Vjeronauk od nauka vjere do stava vjere. Stručni skup je počeo uvodnom molitvom koju su u obliku prigodne PowerPoint prezentacije pripremile vjeroučiteljice iz OŠ Skalice u Splitu. Pozdravnim riječima okupljenima se obratio predstojnik Katehetskog ureda mr. don Josip Periš označivši temu skupa kao trajno promišljanje o dinamici rasta vjere od usvajanja temeljnih kršćanskih istina do življenja vjere na svim razinama ljudskog života. Skup je također pozdravio i splitsko-makarski nadbiskup mons. Marin Barišić koji je istaknuo kako tema skupa ima izraziti poetični, logični i dramatični predznak. Napominjući kako današnji mladi radije slušaju svjedoke nego učitelje, nadbiskup je pozvao na istinsko promišljanje o osobnom izgrađivanju vjerničkog života u svakodnevnom katehetskom radu.

skup vjeroučitelji studeni2011

Priliku za stručno usavršavanje vjeroučitelji su ovog puta dobili kroz dva tematska predavanja i dva popratna koreferata. Prvo predavanje pod naslovom Vjeronauk između prenošenja vjerskog nauka i izgradnje vjerničkog stava održao je dr. sc. Edvard Punda, duhovnik na splitskoj Bogosloviji. Iznoseći problematiku odnosa između vjeronaučnog sadržaja i sposobnosti izgrađivanja vjerničkog stava kod djece i mladih, predavač je naglasak stavio na interakciju vjere Crkve i osobne vjere koja se uvijek rađa i raste u Crkvi. Napominjući kako Drugi vatikanski koncil nije ni jedan dokument posvetio isključivo pitanju vjere, predavač je istaknuo da se najljepši redci o vjeri mogu iščitati u tekstovima koji govore o ateizmu, te se upitao što iz ovoga možemo zaključiti? Ako ateizam, kako kaže Koncil, “toliko uzvisuje čovjeka da vjera u Boga gotovo gubi svoju snagu”, onda je jasno da ateizam želi, iako na pogrešan način, pronaći čovjeka. Mi iz ovoga možemo razumjeti da govor o vjeri uvijek treba biti govor o čovjeku. Iako se teologija nikada ne smije reducirati na antropologiju, vjerske istine treba tumačiti kao spasonosne, a vjeru kao tumač povijesti, sposobnu dati odgovore na najdublja čovjekova pitanja.

Vjera jest osobni, ali ne i osamljeni čin. Vjerovati znači živjeti Crkvu koja nam prenosi temeljne vjerske istine, a osobni čin vjere dobiven po milosti jedino se razvija unutar vjerničke zajednice. Vjerovati znači učiniti svojim ono što Crkva naučava i živi, ali ne kao nešto što od toga trenutka postaje isključivo moje. Upravo suprotno: vjera Crkve postaje moja u mjeri u kojoj ja pripadam Crkvi. U tumačenju Božje riječi moramo se znati nositi s izazovima suvremenog ateizma, te nedoumice mladog čovjeka pretvoriti u istinsko oduševljenje za vjeru. Molitva kao čin vjere par excellence zapravo je i najveći pokazatelj što je vjera u sebi: odbacivanje svake samodostatnosti u zamjenu za potpuno predanje Bogu. I dok ulažemo u određene metode prenošenja vjerskih sadržaja nikako ne smijemo zaboraviti ljepotu liturgije, posebice euharistije kao prirodnog mjesta vjerničke prakse. Upravo u toj točki usvojeni vjerski sadržaji uklapaju se u zreli vjernički stav, zaključio je dr. Punda.

skup vjeroučitelji studeni2011a

Nakon kraće stanke skup je nastavljen predavanjem mr. sc. Josipa Periša pod naslovom Vjera i religioznost djece i mladih – psihološki vid. Koncipirajući izlaganje na svojim fakultetskim predavanjima, prof. Periš je izrečene teze iznio kao različite etape strukturiranja vjere kroz faze odrastanja. Kao i predavač prije njega naglasio je kreposni vid vjere čiji rast ipak zavisi od čovjekova odgovora na Božji zahvat. Iz toga razloga ne možemo govoriti o rastu vjere već o osobnom rastu vjernika u kojem ulivena milost može s vremenom nestati ili pak rastući dati mnogostruke plodove. Sazrijevanje vjere je stalno preoblikovanje ljudskog iskustva i osjećaja u odnosu s Bogom, kazao je don Josip Periš.

Kao dva ekstremna stajališta vezana za vjernički razvoj predavač je naveo shvaćanje vjere kao izrazito urođenu sklonost ili pak plod prilagođavanja društvenoj sredini. Nasuprot tome stoji realno shvaćanje vjere kao konstitutivnog oblika čovjekove osobnosti unutar cjelokupnog odgoja, koja ključnu ulogu ima u kriznim trenutcima ljudskog života. Pri tome vjera ne prati fizički i intelektualni razvoj čovjeka, te se njezin rast ne može pratiti jednolično i linearno. Navodeći teze američkog baptističkog teologa i psihologa religije Jamesa Fowlera, Periš je svoje predavanje značajno usmjerio na tumačenje različitih faza u vjerničkom sazrijevanju. Prema toj teoriji koja prvenstveno promatra čovjekovu kognitivnu sposobnost, vjerničko sazrijevanje polazi od intuitivno-projekcijske, preko mitsko-doslovne i sintetičko-konvencionalne, pa sve do osobno-promišljajuće vjere. Ni jedna od ovih faza nije univerzalni pokazatelj nečijeg rasta u vjeri, a kako je naglašeno, neki ljudi nikad ne „prerastu“ određeni stupanj svoje religioznosti. Oslanjajući se na tzv. metodu dilema švicarskog autora Fritza Osera, predavač je u svom izlaganju spomenuo i razvojne faze ljudske religioznosti s obzirom na način shvaćanja odnosa Bog-čovjek, odnosno čovjekova religioznog prosuđivanja. Zavisno o razvojnoj dobi, djeca i mladi svoju religioznost razvijaju od početnog shvaćanja Boga kao strogog suca pa sve do traženja korelacije svojih radnji s Božjim zahvatima.

Iako se rečeno ne može generalizirati i primijeniti na svakog pojedinog čovjeka, spomenuta mišljenja itekako nam mogu pomoći u promišljanju naše i tuđe religioznosti te nam na koncu dati sliku vjerskog identiteta Crkve na lokalnoj ili široj razini, kazao je predavač.

skup vjeroučitelji studeni2011b

Kako cjelokupno promišljanje o ovoj temi ne bi ostalo na teoretskoj osnovi pobrinule su se vjeroučiteljice Mirjana Vuletić i s. Natanaela Radinović koje su kroz svoje koreferate iznijele iskustveni vid razvoja vjere i religioznosti djece i mladih. Mirjana Vuletić tako je ukazala na glavne karakteristike dječje religioznosti kroz pojedinačna vjeronaučna godišta, a navodeći glavne oblike vjeronaučnog rada i povratnu reakciju učenika, ponudila je i neka metodička rješenja u samom nastavnom procesu. Svoj vid rada s učenicima srednjoškolske dobi s. Natanaela Radinović prikazala je kroz različite faze vjerskog identiteta koje se kod adolescenata pokazuju u rasponu od redovite vjerske prakse i oduševljenja za vjeru, pa sve do selektivne vjere, vjerske apatije i krajnjeg ateizma. Iz koreferata mogli su se jasno iščitati brojni problemi u radu s vjeroučenicima različitih dobnih skupina, s jasnom porukom da su djeca i mladi u aktualnom vremenu i društvu itekako „gladni“ vjere i duhovnosti.

Petar Kelvišer

Zanimljivosti

Biblija sadrži otprilike 3 milijuna slova, raspoređenih u više od tisuću poglavlja.

Humor

– Kad su jednog čovjeka udarili, on okrenuo i drugi obraz. Udariše ga i po drugom a on nato zasukao rukave govoreći: “U Bibliji ne piše što mi je nakon drugoga udarca činiti!”

Poslovice

Čuvaj se žurbe, jer ona uvijek dovodi do kajanja: onaj koji žuri govori prije nego što sazna, odgovara prije negoli nešto shvati, odluči prije negoli provjeri, kudi prije nego što se u nešto uvjeri. (Arapska poslovica)