Na Nadbiskupijskom stručnom skupu za vjeroučitelje u školi, održanom 2. ožujka 2013. u velikoj dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu, okupilo se oko 230 vjeroučitelja iz Splitsko-makarske nadbiskupije i Hvarske biskupije.
Uokviren u temu pod nazivom Lica i naličja vjere skup je pružio vrijedne informacije kroz tri stručna predavanja uglednih profesora sa splitskog KBF-a te putem sudjelovanja na okruglom stolu vezanom za problematiku uvođenja Zdravstvenog odgoja u škole. Nakon svakog predavanja razvila se vrlo konstruktivna i afirmativna rasprava o različitim pitanjima i viđenjima vjere danas.
vjeroučitelji za vrijeme predavanja
Program je započeo prigodnom molitvenom meditacijom koju su pripremile Jadranka Madunić i č.s. Rebeka Batarelo, vjeroučiteljice iz OŠ Mejaši, dok je u rad stručnog skupa nazočne uveo don Josip Periš, predstojnik Katehetskog ureda Splitsko-makarske nadbiskupije. Istaknuvši važnost nadbiskupijskih smjernica u obilježavanju Godine vjere te povezujući je s 50-om obljetnicom početka Drugog vatikanskog koncila i 20 godina od objavljivanja Katekizma Katoličke crkve, Periš je vjeru definirao kao cjelovito predanje Bogu kroz čovjekov razum, volju i osjećaje. Sam vjeronauk, prema njegovim riječima, treba biti ne samo informacija o vjeri, već izgradnja zrele vjere kao središnje crte ljudske osobnosti koja nadahnjuje i prožima cjelokupni čovjekov život. Zaključio je da istinska vjera započinje obraćenjem, osobnim i institucionalnim te zaželio svim nazočnima da žive novo lice vjere.
Na predstojnikove uvodne riječi nadovezao se prof. dr. Nedjeljko Ante Ančić u višeslojnom predavanju pod nazivom Kako danas vjerovati?, naglašujući aktualni trenutak vjere u osobnom i eklezijalnom smislu. Prema njegovim riječima, život današnjeg vjernika odvija se u okviru sekularizacije, individualizacije, modernizacije, pluralizma i globalizacije. Zbog potiskivanja religioznog u područje privatnog te mnoštva različitih svjetonazora umreženih u globalni svijet, društveni procesi izmijenili su kontekst vjerničkog života na tragu onoga što je još papa Pavao VI označio kao „dramu našeg vremena“.
“Kako danas vjerovati?” – prof. dr. Nedjeljko Ante Ančić
Da bi ublažila sve veći rascjep između Evanđelja i kulture, Crkva je često posezala za činom podanašnjenja koji je pak rezultirao vjerničkom potrebom za nutarnjim doživljajem duhovne stvarnosti, tj. osobnim iskustvom Boga. Ančić je tu kao primjer uzeo Rahnerovu viziju religioznog čovjeka kao mistika „čija vjera neće biti poduprta javnim promišljanjem i naučenim ponašanjem“. Proglašujući Godinu vjere praćenu dokumentom „Porta fidei“, papa Benedikt XVI vraća nas temeljima naše vjere, podsjećajući na zaključke Drugog vatikanskog koncila, Katekizam Katoličke crkve, ali i pojavu nove evangelizacije kroz krizu vjere i stalnu potrebu za obnovom i obraćenjem. Ističući kako je granica između vjere i nevjere danas često nejasna, Ančić ukazuje i na različite tipove vjernika i nevjernika. Ipak, kako je kazao, kršćanska vjera ima svoj vlastiti identitet koji se, nevezano za znanstveni ili svakodnevni govor, ponajviše vezuje uz teološku i crkvenu uporabu. U Starom i Novom zavjetu vjera je čovjekov odgovor na Božju ponudu spasenja te cjelokupno izručenje Bogu prema modelu velikih svjedoka od Abrahama kao praoca, do Isusa Krista kao začetnika i dovršitelja vjere. Neovisno o prijevodu s hebrejskog, grčkog ili latinskog jezika, vjera se ponajviše definira kao poslušnost, tj. stavljanje cijelog našeg bića Bogu na raspolaganje. Iz toga proizlaze i njezine osnovne značajke temeljene na spasenjskom zahvatu u Kristu koji nas poziva na obraćenje i pronalaženje odgovora na važna životna pitanja. Sadržaj vjere dovodi do samog njezina čina koji više nije privatno već javno svjedočenje na osobnoj i zajedničarskoj razini. Crkva kao zajednica vjernika nužna je pak posrednica između Boga i čovjeka koji je pozvan svjedočiti vjeru sukladno svom vremenu. To je, prema Ančiću, jedini način da se vjeru liši privatizacije koja zapostavlja društveni angažman ili pak opasnosti da se ona pretvori u površni aktivizam bez duhovne razine.
“Vjera i um” – prof. dr. Ivan Tadić
O skretanju vjere u područje fideizma i racionalizma kao dviju krajnosti moglo se čuti u predavanju prof. dr. Ivana Tadića, naslovljenom Vjera i um. Objašnjavajući pojam vjere u svakodnevnom životu kao odnos prema drugom ili drugačijem, Tadić je naveo razlike između vjere vjernika i vjere nevjernika čiji se sadržaj može odnositi na nešto transcendentno ili imanentno. Podsjećajući na činjenicu da vjera pretpostavlja znanost, predavač je naglasio kako su u područje vjere uključeni onaj tko vjeruje, onaj komu se vjeruje i ono što se vjeruje, a glavni uvjet za vjeru je čin slobodne volje. Kroz osvrt na misli Anselma, Augustina i Tome Akvinskog kao najistaknutijih autoriteta u teološkoj raspravi o odnosu vjere i uma, Tadić je istaknuo vjeru kao dar i milost gdje um kao polazište za vjeru ustupa mjesto Objavi. U predavanju je spomenuta i misao Ivana Pavla II koji je ukazivao na opasnost od vjere bez uma i uma bez vjere kao isključivog fideizma (biblicizam koji ne prizna spekulativnu teologiju i klasičnu filozofiju) ili isključivog racionalizma (um koji želi ovladati Bogom). Predavač se referirao i na suvremene mislioce poput Grimma, Marcela i Jaspersa u njihovom razlikovanju vjernika koji je otvoren prema Bogu i čovjeku, te nevjernika čiji je um zatvoren u konačno. Pitanje o Bogu suvremena filozofija određuje kao sumnju i odgovor za neizrecivim, a nužnost filozofskog dokazivanja Boga ruši tezu o svođenju teologije na antropologiju. U svom predavanju Tadić se osvrnuo i na poimanje Boga od strane pozitivne znanosti koja sve stvoreno svodi na fizikalne zakone. Digitalno doba čovjekovu stvarnost reducira na slike i impulse, a samog Boga na prazni pojam bez misleće refleksije o Njemu. Ipak, kako je kazao, čovjekova opsjednutost zaslonom ne može biti konačna i on se kad-tad vraća traženju Boga koji je „više od onoga što vjerujemo“.
rasprava – prof. dr. Ante Mateljan i moderator skupa mr. Josip Periš
U trećem predavanju pod nazivom Pravo-tvorenje i krivo-tvorenje vjere koje je održao prof. dr. Ante Mateljan moglo se čuti dosta o licu i naličju vjere u perspektivi teološke antropologije. Polazna točka ovog predavanja bilo je mjesto vjernika u suvremenom društvu gdje dominiraju virtualna komunikacija, prividni odnosi i iluzija beskrajne slobode. Prema Mateljanu, to je ujedno i početak pravo-tvorenja ili krivo-tvorenja vjere gdje čovjek ima priliku prebaciti se iz virtualne u životnu stvarnost, a ona se pak ostvaruje građenjem identiteta kroz osobni odnos u zajedništvu s drugima. Uzor tog zajedništva je sam Bog, jedan i trojstven, što dokazuje da kršćanska antropologija izvire iz teologije. Odnos Oca i Sina upućuje na čovjekov odgovor Bogu kroz vjeru i potvrđivanje osobnog identiteta. Dijalog s Bogom pretače se u Crkvu kao zajednicu božanskog i ljudskog. Pravo-tvorenje vjere, prema Mateljanu, počinje od dva brijega (Kalvarije i Gore blaženstava) u pokušaju upoznavanja Krista kroz Objavu i osobnu povijest vjere. Božja je Objava ponuđena svakom čovjeku na razini spoznaje, osjećaja i volje, a sam Isus Krist može se označiti kao „cjelina u ulomku“. Ovu definiciju preuzetu od švicarskog teologa Hans Urs von Balthasara Mateljan je iskoristio za definiranje Krista kao onoga tko obuhvaća svu ljudsku povijest otvorenu božanskoj perspektivi života. Pravo-tvorenje vjere polazi, dakle, od autentičnog susreta s Kristom i dvostrukim povjerenjem na relaciji Bog-čovjek. Kad je u pitanju krivo-tvorenje vjere, na scenu stupa ljudska grešnost u trostrukoj napasti od vlastite zle sklonosti, sila bezbožnog svijeta i Zloga.
Sve to uzrokuje nepovjerenje prema Bogu kao „izbacivanje kamenčića iz mozaika Božje slike“, a posljedice su samoća, beznačajnost, tragičnost i izostavljenost, kao i izvrtanje pojmova dobrote, istine, slobode i ljubavi. Krivo-tvorenje vjere, prema Mateljanu, može doći i iznutra, u čovjekovoj stalnoj borbi između dobra i zla, istine i laži, slobode i ropstva, nade i besmisla, vjernosti i izdaje, ljubavi i oholosti. Ključnu ulogu u tome ima i zabluda o čovjekovoj autonomiji ne vodeći računa o tome da je čovjek zapravo heteronomno biće koje svoju autentičnost ostvaruje u odnosu s drugima (bližnji) i s Drugim (Bog). Čovjek pokušava opravdati vlastitu autonomiju pred Bogom i time umanjiti svoj ne-odaziv, ne-vjernost i ne-povjerenje. Krajnji rezultat je ne-odgovornost kao zamagljivanje istine sitnim modifikacijama. Kao primjer, Mateljan navodi pad prvih ljudi, te kritiku samo-opravdanja u spisima sv. Pavla. Suprotno od toga je iskreni i ponizni odgovor na Božji zahtjev kod Samuela ili pak Blažene Djevice Marije. Prema riječima predavača, konačan izbor između pravo-tvorenja i krivo-tvorenja vjere je u shvaćanju vjernika kao slike Božje, te nasljedovanju Krista koji je Put, Istina i Život.
Zadnji dio Stručnog skupa odnosio se na okrugli stol na temu „Vjeroučitelj pred izazovima zdravstvenog odgoja“. Mnogi su vjeroučitelji iznijeli vlastita iskustva u suočavanju s ovom provedbom resornog Ministarstva, a pojedini su izrazili negodovanje vezano za stav ravnatelja i roditelja o ovoj problematici. Također su se mogli čuti i korisni savjeti u vezi načina tihe potpore roditeljima koji se otvoreno protive provođenju ovakvog oblika Zdravstvenog odgoja. Pročelnik Katehetskog ureda pozvao je pak prisutne vjeroučitelje na oprez u njihovu osobnom sudjelovanju u cijelom slučaju, s naglaskom na tijesnoj suradnji s župnim uredima te Nadbiskupijskim i Nacionalnim katehetskim uredom.
Stručni skup je završio obavijestima iz Katehetskog ureda te pozivom svima na tradicionalnu korizmenu duhovnu obnovu za vjeroučitelje laike koja će se održati u marijanskom svetištu Vepric, u subotu, 23. ožujka s početkom u 10 sati.
Petar Kelvišer