Izlet vjeroučitelja u Srednju Bosnu i Sarajevo

Srednja Bosna - Sarajevo, 3. - 4. srpnja 2015.

Katehetski ured, pod vodstvom don Josipa Periša i uz stručnu pomoć s. Dolores Brkić, organizirao je 3. i 4. srpnja 2015. putovanje u Srednju Bosnu i Sarajevo. Ovo hodočašće okupilo je 62 vjeroučitelja koji su, posjetom Livnu, Travniku, Sarajevu i Fojnici, proširili svoje vidike, osnažili zajedništvo i dali podršku Katoličkoj crkvi u Bosni i Hercegovini.

Put kroz vrijeme u Franjevačkom samostanu na Gorici

Prolaskom kroz Trilj nastavili smo putovanje prema Livnu - drugom po veličini gradu s većinskim hrvatskim stanovništvom u Bosni i Hercegovini. Prekrasne prizore otkrivala nam je netaknuta livanjska priroda dičeći se jednom trećinom Buškoga jezera, planinama i čistinom mira stoljetnih šuma. Nakon kratke stanke iz prirodnoga središta došli smo u Franjevački samostan na Gorici u sklopu kojeg se nalazi crkva sv. Petra i Pavla i novicijat Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Tu nas je dočekao gospodin Josip Gelo i uveo u novu zgradu muzeja sagrađenu posljednjih godina u čijem smo prizemlju imali prigodu vidjeti fotografije Mate Kaića. Tematski svrstane u nekoliko žanrova, ocrtavale su njegovu osobnost kao poticaj da u prilikama svoga vremena i mi koristimo svoje preduvjete za osobnu edukaciju.

Izlet-vjeroucitelja-2015avjeroučitelji ispred srednjoškolskog centra u Travniku

Naš put kroz povijest Livanjskog i susjednih polja, od prapovijesti preko antike do 16. stoljeća, započeli smo na prvom katu muzeja gdje se nalazi stalni arheološki postav. Vrijedno je bilo vidjeti desetljećima prikupljane arheološke nalaze poput dijelova kamenoga namještaja starohrvatskih crkava, ostatke iz ilirskog tumula s Kupreškoga polja i brojne etnografske predmete. Posebnu pozornost izazvao je prapovijesni grobni plašt, najstariji i najveći vuneni plašt u Europi star oko 3680 godina. Sve ove znamenitosti govorile su nam o važnosti stvaranja i brižnoga čuvanja svjedočanstva prošlih vremena, ali i važnosti predaje budućim naraštajima. Ovo je jedno od mjesta na kojem čovjek uči kako je voljeti svoju baštinu preduvjet prenošenja njenih vrijednosti drugima.

Kao što nam je rekao gospodin Gelo, ulaskom u crkvu svetoga Petra i Pavla zavirili smo u dušu livanjskoga kraja. Crkva je građena dvjestogodišnjom čežnjom rođenom na kamenim oltarima s kojih je ovaj puk slavio Gospodina nadajući se da će jednog dana imati crkvu i samostan. Stoga ne čudi da je svaki čovjek livanjskoga kraja u crkvu svetoga Petra i Pavla ugradio svoj kamen baš kao što smo i mi to učinili svojim molitvama. Dragi kamen samostana na Gorici zbirka je slika Gabrijela Jurkića. On je ovdje pronašao utočište i mir te svoje slike oporučno ostavio samostanu. Upoznali smo ga kao majstora pejzaža i svjetla. Svaki njegov rad potpisan je žigom poveznice neba i zemlje. Zastali smo ispred nedovršene fotografije „Proplanci Bosne“ nastale pred kraj njegova životnoga puta kada je bio gotovo slijep. Njene boje našim tjelesnim očima ne mogu ponuditi oštrinu, ali ako se malo bolje zagledamo, vidjet ćemo oštrinu boja vjere s potpisom Boga Stvoritelja.

U Katoličkom školskom centru u Travniku

Naše iduće odredište bio je grad Travnik smješten na početku Lašvanske doline u srednjoj Bosni. Posjetili smo Katolički školski centar koji nosi ime po sluzi Božjem Petru Barbariću. Godine 1998. odlučeno je da se obnovi nadbiskupsko sjemenište u Travniku kojemu je priključen i novoosnovani Katolički školski centar. Od 1999. godine travničko je sjemenište ponovno otvoreno na mjestu na kojem ga je i utemeljio prvi vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler.

Izlet2015Travniktrenutci opuštanja u Travniku

Osnaženi riječima vjere Petra Barbarića „da će radije umrijeti nego uvrijediti Isusa“ u sjemenišnoj crkvi sv. Alojzija Gonzage središte dana proslavili smo sa središtem života - Isusom Kristom. Euharistijsko zajedništvo predvodio je predstojnik don Josip Periš. U prigodnoj propovijedi potaknuo nas je da se u svom poslanju prepoznamo i u mukama i krepostima apostola Tome čiji smo blagdan slavili. Pozvani smo, poput ostalih apostola, prenositi doživljeno iskustvo vjere, ne suditi one kojima tumačimo i kao ljudi Crkve ostati u zajednici. „Toma je otišao iz zajednice jer je imao prevelika očekivanja. I mnogim vjeroučiteljima se to događa. Čim nisi u zajednici, više ne možeš doživjeti Isusa, ne možeš ga vidjeti, dotaknuti. Na primjeru Tome naučimo koliko je važno ostati u zajednici i ne izdvajati se. Naučimo se iz Tominih životnih minusa „isprovocirati“ Isusove najljepše riječi“, poručio je don Josip. Nakon misnoga slavlja, zahvaljujući našem domaćinu ravnatelju Katoličkog školskog centra don Željku Mariću, okupili smo oko stola kako bismo se i tjelesno okrijepili.

Još jedno vrijeme ostali smo u ovom prostoru u čijem središtu svijetli lik sluge Božjega Petra Barbarića i poučava nas o najkraćem, najlakšem i najpouzdanijem putu do neba, a to je onaj kojim čovjek ide vršeći svoje svakodnevne dužnosti. O tome kako je komunistički režim zaobilazio taj put i silom zaustavio proglašenje sluge Božjega blaženim oskvrnjujući njegov grob i sakrivši tijelo, saznali smo od don Marka Jukića. Proces je nastavljen tek 1998. godine kada je gotovo čudom pronađen lijes s njegovim relikvijama zakopan na nepristupačnom i neobilježenom mjestu u podrumu travničkoga sjemeništa. I kao što je ostalo zapisano i potpisano u knjizi dojmova, „ovaj pohod ostat će nam u trajnoj uspomeni“ zbog svega doživljenog i viđenog, ali i zbog don Markovih riječi na rastanku: „Vrata naše kuću su vam uvijek otvorena. Zidovi bez ljudi ne znače ništa. S vama i ovaj Centar ima svoj smisao!“

Jedno od najatraktivnijih mjesta u Travniku je Plava voda koja izvire iz stijene i ulijeva se u rijeku Lašvu. Zahvaljujući prekrasnom ambijentu koji pruža potok Šumeće, ovdje smo imali sve uvjete za predah i razgovor. Poput mnogih izvora i ovaj izvor za vjernika može imati duhovno značenje, a piscu dati inspiraciju pa nije ni čudo da je ovdje često dolazio nobelovac Ivo Andrić. Voda je simbol života, čišćenja, osvježenja i obnovljenja. U svojoj raskoši govori o Bogu kao što o Bogu i njegovoj milosti govori i svećeništvo. Upravo na to nas je podsjetio naš Predstojnik kada je jednom lijepom gestom čašćenja s nama podijelio radost svoje 25-te obljetnice svećeništva.

Sarajevo – grad ohrabren pohodom pape Franje

Nastavili smo put prema Sarajevu, glavnom i najvećem gradu Bosne i Hercegovine, smještenom na opjevanoj rijeci Miljacki. Plakati s likom pape Franje pružali su svjedočanstvo Crkve koja i na ovim prostorima živi i ostvaruje svoje zemaljsko poslanje. Izvor Bosne na Ilidži, svojom scenom prirodne ljepote satkanom od više malih otočića povezanih mostovima preko brojnih manjih potoka, upućivao nas je na izvor rijeke vremena. Bilo je ovo naše mjesto predaha od hoda po pločniku, ali ovdje smo s psalmistom pokrenuli svoje misli: "Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih, mjesec i zvijezde što ih učvrsti." (Ps 8,4) Priroda je predivan Božji dar, a ipak se ne može usporediti s onim darom kada vjeroučitelji kroz druženje, razgovor i pjesmu jedni drugima postaju dar. To se posebno vidjelo za vrijeme boravka u hotelu Delminium.

Izlet-vjeroucitelja-2015-Sarajevou sarajevskoj katedrali s kardinalom

Postoje susreti koji se jednostavno urežu u pamćenje. Jedan takav susret bio je u Nadbiskupskom ordinarijatu s kardinalom Vinkom Puljićem, nadbiskupom metropolitom vrhbosanskim. Govorio nam je o povijesti Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini, o posljedicama komunističkih vremena i posljednjega rata vidljive u prepolovljenom broju katolika. Ipak je nakon rata uslijedila obnova uz herojske napore, rekao je kardinal Puljić. Govoreći o Crkvi u Bosni i Hercegovini, pred nas je stavio lik sluge Božjega Josipa Stadlera - vrhbosanskoga nadbiskupa, utemeljitelja Družbe sestara Služavki Malog Isusa te kandidata za sveca, preporoditelja i duhovnog obnovitelja. U opuštenoj atmosferi kardinal Puljić odgovarao je na pitanja vjeroučitelja. Naglasio je kako, s pripadnicima drugih vjeroispovijesti, dijalog nema alternative, ali nažalost često zna biti opterećen političkom klimom. S posebnim osmijehom, ne mogavši izdvojiti najljepši trenutak, govorio je o proteklom pohodu pape Franje gradu Sarajevu „koji je dan učinio sunčanim i donio snagu čovjeku da se može nositi s problemima“. Iz ovoga susreta shvatili smo da je upravo kardinal Puljić već 25 godina čuvar katoličkog identiteta. Za svoj rad i neumorno zalaganje za jednakopravnost svih naroda i za zaustavljanje rata na ovim prostorima primio je više priznanja. To su nam potvrdile i riječi s. Marijane Kusture: „Uzoriti je jedini autoritet, i moralni i politički, i jedini čovjek uvažavan od sva tri naroda. Ima dušu i srce za svakoga čovjeka.“

Izlet-vjeroucitelja-2015-Sarajevo-kardinalsusret s kardinalom

U katedrali Srca Isusova dočekao nas je don Ante Meštrović, rektor katedrale i suradnik kardinala Puljića. Govorio nam je o katedrali kao stožeru duhovnoga života katoličkoga puka u Sarajevu za čiju su izgradnju zaslužni nadbiskup Josip Stadler i arhitekt Josip Vancaš. Katedrala je 2005. godine proglašena nacionalnim spomenikom. Umjetnička opremljenost kroz oltare, kipove, freske, vitraje, rozetu i propovjedaonicu upućivala nas je na utjelovljenje Sina Božjega, na slavlje svetih otajstava, izgradnju zajedništva Crkve koje je itekako potrebno na ovim prostorima. Na zapadnom prozoru katedrale prikazana je sv. Margareta kako čita knjigu, a prilazi joj Isus i pokazuje svoje srce. Prizor je to koji nam je ulijevao nadu da svoje poteškoće u radu, za koje nam ne pomažu metoda iz knjiga, predamo Srcu Isusovu.

I učinili smo to u euharistijskom slavlju koje je predvodio kardinal Vinko Puljić. U nadahnutoj propovijedi ohrabrio nas je u našem poslanju i potaknuo da „dovedemo djecu do toga da oni zavole Isusa, da osjete da je on Bog, Otkupitelj i Prijatelj“ te da nosimo uvjerenje koje zrači i urezuje se u pamćenje mladoga čovjeka. Posebno nas je upozorio na važnost suradnje s roditeljima koja naš rad čini plodonosnim „jer ono što mi učimo djecu, roditelji im prenose srcem“. Za plodove svoga poslanja pomolili smo se na grobu sluge Božjega Josipa Stadlera. U trenutku sabranosti odjeknula je njegova misao: „Imaj prema Bogu srce djetinje, prema bližnjemu srce materinje, prema sebi srce sudačko!“ Naši novi fotografski zapisi nastali su ispred katedrale i pokraj spomenika papi Ivanu Pavlu II. koji je 1997. godine posjetio Sarajevo.

Uslijedila je šetnja gradom i povijesnom Baščaršijom smještenoj na sjevernoj obali rijeke Miljacke. Zanimljivo je bilo prolaziti starim kamenim ulicama s autentičnim starinskim radnjama, zaustaviti vrijeme i piti kavu s pogledom na niz trgovačkih i povijesnih objekata.

Nakon šetnje i razgledavanja grada uslijedio je ručak u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu gdje nas je kao dobar domaćin dočekao rektor don Josip Knežević. Dok smo blagovali, molili i pjevali s bogoslovima, osjetili smo se kao jedna kršćanska obitelj povezana posebnim zajedništvom kojemu je pridonio i župnik katedralne župe Srca Isusova don Marko Majstorović kada nam je zaželio dobrodošlicu uz osvježenje.

Povratak domu uz zaustavljanje u Fojnici

Napustili smo Sarajevo i krenuli prema Fojnici gdje smo posjetili Franjevački samostan Duha Svetoga, smješten ispod brda Križ. O samostanu i višestrukim zaslugama bosanskih franjevaca govorila nam je gospođa Natalija Brkić – Šimunić. Naglasila je da su upravo franjevci, uz dušobrižništvo, među Hrvate Bosne i Hercegovine širili prosvjetu i kulturu. Samostan je bio središnja točka duhovnosti u nekoć pretežito rudarskom naselju i okolici, o čemu svjedoče bogati samostanski muzej, knjižnica te pismohrana u kojoj su pohranjeni neki izuzetno rijetki i vrijedni dokumenti među kojima treba istaknuti ahdnamu - povelju koju je 1463. god. u susretu sa sultanom na polju Milodražu u Brestovskom isposlovao fra Anđeo Zvizdović da franjevci zajedno s katoličkim pučanstvom mogu ostati i živjeti po zakonima svoje vjere. Uživali smo otkrivajući bogatstvo muzeja u dokumentima, uljanim slikama iz l8. i 19. stoljeća, umjetničkim predmetima praktične crkvene primjene izrađenih od kovine ili tkanine te u različitim etnografskim predmetima.

 width=u Fojnici

Posljednja zajednička fotografija nastala je baš ispred ovoga samostana, ispred skulpture Posljednje večere, dara poznatoga hrvatskoga slikara Zvonimira Mihanovića. Riječ je o skulpturi koja prikazuje Isusa i dvanaest apostola u prirodnoj veličini. Vjerujem da se ovdje ostvarila želja slikara da svatko od nas dotakne Isusa, dobro pogleda Judino lice i njegov cinični osmijeh, razmisli što su odanost i izdaja, što je pravi, a što krivi životni put i preispita svoje srce koje se opredijelilo za vjeroučiteljsko poslanje.

Teško je sve doživljeno izreći jer kao što kaže jedna lijepa misao: „Kao i svi veliki putnici vidio sam više nego se sjećam da sam vidio, a sjećam se više nego što sam vidio.“ Vjerujem da se ove riječi odnose i na naše putovanje jer u protivnom umjesto ovog putopisa, na ovom mjestu, stajala bi samo vijest i pružala potrebnu informaciju, ali bi osiromašila doživljeno zajedništvo, jer ono je puno više od vijesti, ono je upoznavanje drugih, ali najviše samoga sebe.

Marina Šimić

 Foto s. Filipa Smoljo i Ivana Grabić

Zanimljivosti

Rim je imao milijun stanovnika 133. godine prije Krista i postao prvi milijunski grad na svijetu.

Humor

Učitelj pita Marka: Zašto jučer nisi došao u školu? – Umro mi je stric pa sam išao na sprovod. Dobro, ali nemoj da se to više ikada ponovi!

Poslovice

Dobar slikar ne daje ime svojoj slici, loš mora. (Poljska)