Hodočašće vjeroučitelja

Poljska, 5. – 10. srpnja 2016.

Katehetski ured Splitsko-makarske nadbiskupije, pod vodstvom predstojnika don Josipa Periša, a u organizaciji Hodočasničko-putničke agencije Kraljica Mira iz Zagreba, organizirao je za 56 vjeroučitelja hodočašće u Poljsku od 5. do 10. srpnja 2016. godine. Vjeroučitelji su posjetili Budimpeštu, Krakow, Wadowice, Auschwitz, Czestochowu, Trnavu, Bratislavu i Beč.

„Praksa hodočašća ima posebno mjesto u Svetoj godini jer predstavlja putovanje koje svaki od nas napravi u ovom životu“, naglašava papa Franjo te dodaje: „Sam život je hodočašće, i ljudsko biće je putnik, hodočasnik koji putuje napredujući putem do željenog odredišta“. Ovu milost vjeroučitelji su mogli doživjeti kroz molitvu i zajedništvo, ali i kroz usku vezu koja sjedinjuje Poljsku s Jubilejom milosrđa, čija je poruka intimno povezana sa sv. Faustinom Kowalskom i sv. papom Ivanom Pavlom II.

Iz Lijepe Naše prema „gradu s devet mostova“

Na blagdan sv. braće Ćirila i Metoda, koji su napustili Solun da bi naviještali Evanđelje, napustili smo i mi svoje domove kako bismo obogaćeni svetim mjestima, događajima i zajedništvom rasli u tom istom navještaju Evanđelja. Vožnjom preko Zagreba, Čakovca, Goričana i drugih gradova Lijepe Naše otkrivali smo prirodne ljepote, a naši vodiči gosp. Mijo Rak i gosp. Slavo Mandurić obasipali su nas duhovnim sadržajima i oduševljavali smislom za humor. Neprestano su nas pozivali na tajanstven susret sa Stvoriteljem: „Promatrajte tragove Božje i otvorite uši, važno je da oni koji druge uče budu spremni i sami učiti“, naglasio je naš vodič Mijo. Euharistijom, molitvom časoslova i krunice obuhvaćali smo sve dane hodočašća i posvećivali ih. Bio je to naš najprikladniji odgovor pred Gospodinovim očitovanjem i iskustvom njegove dobrote.

„Naša je utvrda Bog Jakovljev“, psalam je koji je dobio svoje novo značenje u Budimpešti – gradu u koji smo kročili prvog dana hodočašća i upoznali se s povijesnim znamenitostima kao što su: Citadella, crkva sv. Stjepana, Parlament, Eržebet trg, Margaretin most. Putovanja rađaju misli i potiču unutarnje dijaloge. Zanimljivo je kako Budimska tvrđava i sve ono što smo ovdje vidjeli upućuje na pećinu srca, na povlašteno mjesto komunikacije čovjeka i Boga. Vrhunac komunikacije doživjeli smo u crkvi sv. Matijaša gdje smo slavili euharistiju. Pravi naziv ove crkve je crkva Naše Gospe, ali se često koristi naziv crkva sv. Matijaša koji je dobila po kralju Matijašu, zaslužnom za njezinu tadašnju obnovu. Dajući nam za uzore braću Ćirila i Metoda, don Josip nas je pozvao na navještaj kraljevstva Božjega po njihovu primjeru: „Krist je onaj koji nas šalje i daje mandat. On daje uputu i kratak sadržaj. Ćiril i Metod su prilagodili metode i sadržaj. Zadaća nam je dovoditi Isusa Krista među ljude, ali ne na silu jer vjera se ne može iznuditi nego ponuditi, ne može se naložiti nego izložiti ljudima. U Ćirilu i Metodu imamo primjer navještaja Kraljevstva Božjega - životom oslobođenog od svega onoga što čovjeka opterećuje.“

Zaustavili smo se na najvažnijem dijelu trga, gdje se nalazi Milenijski spomenik - najznačajniji nacionalni spomenik čiji centralni dio zauzima 36-metarski korintski stup, a na čijem se vrhu nalazi krilati kip arkanđela Gabrijela. Iza Milenijskog spomenika mogu se vidjeti kipovi i brončani reljefi kraljeva i istaknutih povijesnih osoba Mađarske. „Grad na devet mostova“ na odlasku nam je poručivao da naša riječ može biti most ili ponor među ljudima. Zagledani u Dunav, u kojem se vide obrisi jednog od nedvojbeno najljepših europskih mostova, postali smo svjesni da smo pozvani graditi mostove i biti najljepši most što spaja ljude s Kristom. Uslijedio je smještaj u hotelu i večera, a za one koje fascinira svjetlo koje je stvorila ljudska ruka, i noćni obilazak „kraljice Dunava“.

„Sol zemlje“ u podzemnom gradu od soli

Na našem putu prema Poljskoj zaustavili smo se u kapelici Porcijunkuli u gradu Wieliczki kako bismo slavili euharistiju. U propovijedi smo čuli da je Isus upravo s apostolima imao puno muke „na njegovom vjeronauku“. Ali, oni su imali raspoloživo srce. „I ja imam popis od 250 vjeroučitelja. Ni vi niste najbolji, niste savršeni. Ne bi bilo najbolje da vas promatram samo kao popis, nego treba promatrati vašu raspoloživost srca. I danas vas Isus šalje među svoje obitelji, u škole, gdje je najteže. Pozvani ste nastaviti put najsavršenijeg Učitelja. Ono što ga čini nenadmašivim je pokriće životom onoga što je govorio. „Ovo su vrata vječnog života“, pročitao je don Josip natpis sa zida kapele i „vaša je zadaća otvoriti vrata života učenicima“, poručio je.

hodocasce-vjeroucitelja2016a

Zanimljivo je kako je ova poruka dobila svoje šire značenje dolaskom u rudnik soli koji se nalazi u ovom gradu. Rudnik je upisan na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Europi, a mi smo bili sretni što je upisan i u naš program. Uslijedio je obilazak podzemnog grada izrezanog u stijeni od soli u raznim nijansama sive boje. Prošli smo dijelom rudnika otvorenog za turistički obilazak i vidjeli najljepše i najznamenitije dijelove i drevne skulpture od soli. Posjetili smo i muzej rudarstva u kojem je izložena rudarska oprema od srednjeg vijeka do danas.

Na licu mjesta mogli smo učiti od Poljaka koji su stoljećima bili vjerni katolici. Pohod ovom mjestu nije za njih samo turistički posjet, već i izraz njihove pobožnosti. Sama pomisao na sol donijela je Isusovu rečenicu: „Vi ste sol zemlje. Ali, ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze" (Mt 5,13-16). I ovo zdanje ljudskih ruku svjedoči o ljudima koji su bili „sol zemlje“ i od soli napravili kapele i brojne oltare. Posebno nas je privukla kapela sv. Kinge. To je najveća podzemna crkva na svijetu, smještena na dubini od 110 metara. Prema poljskoj legendi, za otkriće rudnika zaslužna je upravo kraljica Kinga, kći hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. i žena poljskog kralja Boleslawa Skromnog. Kraljica je svoj zaručnički prsten bacila u mađarski rudnik soli, nakon čega ga je rudar pronašao u Wieliczki.

Ondje smo se divili ljepoti i izvanrednosti ljudskoga rada. Tko je imao sluha, mogao je u tišini čuti poruku, a tko se zadovoljava minimumom u svom vjeroučiteljskom poslanju, mogao je ovo mjesto doživjeti kao opomenu. Vrijedimo samo onoliko koliko okusa dajemo i koliko spašavamo svijet, odnosno koliko smo tame sposobni pobijediti u samima sebi. Bog nam je darovao vjeroučenike na putu da i sami postanemo sol. Ponekad ih ne vidimo. Trebamo se samo spustiti u svoje dubine, kao što smo ušli u dubinu ovoga čudesnoga svijeta i vidjeli nevjerojatne prizore. Izlazak iz tame rudnika na svjetlo dana obasjao je lica istinskih Kristovih učenika koji ne proklinju tamu, nego pale tračak nade među ljudima. Smjestili smo se u hotel u blizini rudnika i okupljeni oko stola okrjepe razmjenjivali iskustva viđenoga i željno iščekivali što će nam donijeti novi dan.

U Svetištu Milosrdnog Isusa

Prekrasno jutro donijelo je pitanja: „Koji je danas dan? Koji je datum?“ Bio je to znak da smo u dobrom društvu zaboravili na vrijeme, jer neki su od nas trebali podsjetnik na današnji datum 7. srpnja. I tako nam je „vladar biblijskih brojeva“ najavio da nas čeka poseban dan, za mnoge središnji dio hodočašća – putovanje u Krakov i posjet Svetištu Milosrdnog Isusa gdje se nalazi grob sv. Faustine Kowalske i slika Milosrdnog Isusa. Moderna crkva u obliku lađe svojom raskošnošću nam je oduzimala dah. Papa Ivan Pavao II. je ovdje 2002. godine blagoslovio novu baziliku te posvetio cijeli svijet Božjem milosrđu. Osjećali smo njegov mir i zaštitu.

hodocasce-vjeroucitelja2016b

Pohodili smo grob sv. Faustine Kowalske i samostan u kojem je boravila za života. U njenoj kapeli okupili smo se na euharistijsko slavlje koje je, kao i svakog dana, predvodio naš predstojnik. Ovog puta govorio nam je o milosrđu kao trajnom kršćanskom i vjeroučiteljskom opredjeljenju i pozvao nas na razmišljanje o milosrđu u osobnom životu. „Jesmo li lice Isusa Krista u svom identitetu?“, pitanje je koje smo s molitvom i poljupcem donijeli pred grob sv. Faustine. Svaki svetac nam ima nešto reći, ali iz svoje perspektive. Relikvije ove svetice govorile su nam o vječnosti i putu prema njoj. Svetkovina Božjega milosrđa, krunica Božjega milosrđa, molitva u sat milosrđa i širenje štovanja Božjega milosrđa spadaju u najveća djela kojima je zadužila čovječanstvo i stekla status svetosti. Prijateljstvo s Isusom i smisao patnje vide se u trenutku njene smrti kada je uzviknula: „Gospodine, nadišli ste sva moja očekivanja!“ Prizivom na životni primjer sv. Faustine mogli smo se zapitati: „Što će ostati za nama u našem vjeroučiteljskom hodu kroz svijet?“

Ozračje mira i Božje blizine vlada cijelim svetištem, a posebno se može doživjeti pred slikom Milosrdnog Isusa. Slika predstavlja Uskrslog Krista na čijim su rukama i stopalima vidljivi znaci pribijanja na križ. Vjerujem da je svatko od nas, u kratkoj meditaciji, osjetio Isusov korak kao poziv da Ga prihvatimo i pozovemo u svoj život. Kakvo god lice Isus imao, ovdje je lice koje služi. I mi smo pozvani imati takvo lice. Pogled na Isusovu desnu ruku za nas znači poziv, da ono što smo dobili ne zadržavamo za sebe, nego darujemo onima koji su nam povjereni. Na tom putu, uz sve poteškoće na koje nailazimo, hrabrio nas je natpis ispod slike: Isuse, ja se uzdam u Tebe!

hodocasce-vjeroucitelja2016d

Nastavili smo obilazak Krakowa. Slike i plakati sv. Ivana Pavla II. i sv. Faustine Kowalske najavljivali su Svjetski dan mladih koji će se ovdje održati od 26. do 31. srpnja pod geslom: „Blago milosrdnima, oni će zadobiti milosrđe“ (Mt 5, 7). Posjet novom svetištu sv. Ivana Pavla II. bio je za nas pravo iznenađenje. Prije samog dolaska naš vodič Mijo nas je pjesmom podsjetio na Papine pohode našoj Domovini. Pogled na krvavu bijelu reverendu u kojoj je sv. Ivan Pavao II. bio kad je na njega izvršen atentat na Trgu sv. Petra u Rimu, bio je pogled na najljepšu stranicu Evanđelja koju je oprostom ispisao ovaj apostol milosrđa. Ovdje su žive riječi pape Franje da je „oproštenje oruđe koje je u našim krhkim rukama kako bismo postigli radost srca, te odbacili mržnju, srdžbu, nasilje i osvetu jer to predstavlja nužne uvjete za sretan život“. Sjetili smo se „Mise stoljeća“ na Hipodromu u Zagrebu 1994. kada nas je sv. Ivan Pavao II. u jeku sukoba u Domovinskom ratu, zamolio da oprostimo i tražimo oproštenje.

Nije čudno što smo se obilazeći Krakow osjećali kao doma jer su na ovom prostoru živjeli naši predci, Bijeli Hrvati. Grad nas je oduševio svojim starim gradom Wawelom, katedralom, središnjim gradskim trgom, tvrđavom Barbakan, brojnim crkvama i obrambenim zidinima. Krakovska katedrala sv. Stanislava i Vaclava je krunsko svetiše i jedno od poljskih nacionalnih svetišta. Stara je gotovo 1000 godina. Papa Ivan Pavao II. u njoj je služio svoju prvu svetu misu, a kasnije je kao papa razmišljao da ga tamo sahrane. U katedrali smo u relikvijama sv. Stanislava, krakovskog biskupa i mučenika, vidjeli mjesto na kojem se možemo susresti s Božjom milošću. Saznali smo da je ovaj zaštitnik Poljske oštro kritizirao nasilje i nemoralni život poljskog kralja Boleslava II. Kralj ga je ubio svojom rukom tijekom mise. Postao je simbolom poljskog domoljublja. Privukao nas je natpis na vratima Wawela: „Ako je Gospodin za nas, tko će protiv nas!“ Bog nikad ne kasni u pomoć svojoj djeci. Čak i u slučajevima koji izgledaju beznadni, Bog uvijek stiže u pravi čas, makar možda na tajnovit i skrovit način. Mnogi su ovaj dan ispratili osnaženi tim mislima stavljajući svoje molitve u Njegove ruke.

„Vrijeme bježi, vječnost čeka“ Kročili smo putem sv. pape Ivana Pavla II. i posjetili njegovo rodno mjesto Wadowice gdje smo imali priliku razgledati župnu crkvu. Lijepo je bilo biti uz krstionicu u kojoj se krstio i započeo milosni život budućeg pape. Ovdje se njegova vjera probudila i sazrijevala. Taj krsni zdenac je poljubio o tisućljetnoj obljetnici pokrštenja Poljske dok je bio krakovski nadbiskup. Pokraj krstionice izmolili smo vjeroispovijest Hrvata katolika. Gotovo smo rukom mogli dotaknuti iskrenu i čvrstu vjeru i čuti riječi Svetog Oca: - Ne može se živjeti na probu, ne može se ljubiti na probu! Sve što smo ovdje vidjeli govorilo je o osobi nad koju se spustila živa Božja moć i upućivalo nas je na samog Boga jer, On je taj koji snagom svoje milosti, daje krhkim bićima snagu da Ga svjedoče u ovom svijetu.

hodocasce-vjeroucitelja2016c

On nas je i u ovoj župnoj crkvi okupio na slavlje euharistije. O našoj povezanosti s Papom našeg djetinjstva i njegovom izravnom utjecaju na život vjeroučitelja, govorio je don Josip u svojoj propovijedi: „Sveti Ivan Pavao II. nam je dao „depozit vjere“ – sadržaj našeg vjeroučiteljskog poslanja. Zaslužan je za priznanje naše hrvatske neovisnosti, a time posredno i za uvođenje vjeronauka u školu. Zahvaljujući njemu imamo jedan od najboljih Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske. Zahvaljujući njemu imamo i Katehetski ured u Biskupovoj palači u Splitu. On je bio mudar kao zmija, a bezazlen kao golub. Pokušajmo i mi takvi biti u svom radu.“ Pozvani smo prigrliti duhovnu baštinu koju nam je on ostavio – biti poslušni Isusovi učenici.

hodocasce-vjeroucitelja2016e

Svaki kamen Wadowica odjekivao je riječima da bez straha kročimo putem evanđelja: - Ne bojte se! Otvorite vrata Kristu! Glavna misao koja nas je pratila ostatak našega puta bio je natpis na satu župne crkve u Wadowicama: „Vrijeme bježi, vječnost čeka“. Vrijeme donosi i susrete od kojih se živi. O jednom takvom susretu s papom Benediktom XVI., prigodom njegovog pohoda Hrvatskoj, govorio je don Josip. Saznali smo da se Papa tada raspitivao za nas vjeroučitelje Splitsko- makarske nadbiskupije i da nam je uručio svoje pozdrave. Bio je ovo još jedan primjer da za lijepe vijesti i dobre želje nikad nije kasno.

Nastavili smo put prema koncentracijskom logoru Auschwitz. U mislima sam nizala riječi: bunker gladi, logor, smrt, zlo... Često smo od svojih učenika čuli pitanje: „Ako je Bog svemoguć, zašto ne spriječi da nedužni umiru?“ Zlo je trajni čovjekov upitnik. Tko bi to mogao, ako ne mi, objasniti vjeroučenicima problem zla? Bez Isusa nema odgovora na tajnu zla u svijetu. On daje mjerilo po kojem bi raj bio na zemlji: „Ljubi Boga, a bližnjega kao samoga sebe.”

Hodali smo tiho, svatko uvučen u svoju tišinu, gledajući slike zločina na fotografijama, upijajući svaku riječ vodiča. Osvjedočili smo se kako čovjek može nisko pasti. Većina je bila ubijena po dolasku u logor, dok su preostali iščekivali smrt od gladi, iscrpljenosti i robovskog rada. Nijedno vrijeme nije tako zlo, da se u njemu ne bi mogla naviještati Božja riječ –pomislila sam. Vrijede li te riječi i za najveći koncentracijski logor gdje je ubijeno više od milijun ljudi, gdje je čovjek zalutao i rekao „ne“ Bogu? Odgovor smo pronašli u logorskom broju 16670 koji je pripadao svetom Maksimilijanu Kolbeu. On je 1941. godine odveden u ovaj logor, a svoj je život završio tako što se dragovoljno predao u smrt u zamjenu za oca mnogobrojne obitelji. Za njega možemo reći da je i u paklu Auschwitza imao raj.

Kako god se loše osjećali odlazeći s ovoga mjesta, u Bogu imamo potvrdu da zlo nema konačnu riječ. Ovdje, i na drugim sličnim mjestima, pozvani smo upraviti pogled u nebo, prema nedokučivom Božjem otajstvu gdje je sadržan konačni smisao našeg života. Tu nam pomaže i prethodno viđen natpis o „vremenu i vječnosti“. Taj jednostavan natpis silno je bremenit ohrabrenjem i poticajima, da kao vjeroučitelji svojim životnim primjerom pokazujemo put koji vodi u vječnost. Iako smo molili svaki dan, kao da je ovaj put molitva krunice bila jedini lijek i odgovor na sve viđeno u Auschwitzu.

Nastavili smo putovanje prema najvećem marijanskom svetištu u Poljskoj, prema svetištu Gospe od Jasne Gore u Czestochowi. „Tko želi znati kako bije srce Poljske, mora doći na Jasnu Goru“, rekao je sv. Ivan Pavao II. Osjetili smo to čim smo stupili na ovo tlo i ušli u crkvu Rođenja Marijina unutar pavlinskog samostana koja je 1906. proglašena bazilikom. Pozornost nam je privukao zid s mnoštvom pomagala za hodanje – darova onih koji su ovdje čudesno ozdravili. Ova pomagala su samo govorila o rijetkom, ali tako potrebnom gorušičinom zrnu vjeru.

hodocasce-vjeroucitelja2016g

Rano jutro, 9. srpnja donijelo je naš ponovni odlazak u Svetište Gospe od Jasne Gore. Bili smo iznenađeni mnoštvom vjernika koji su čekali svečano otkrivanje čudotvorne slike Majke Božje Jasnogorske koja se pokriva svaku večer u 21 sat, a uz zvuk fanfara otkriva sljedeće jutro u 6 sati. I mi smo nazočili toj pučkoj pobožnosti, a onda smo u pokrajnoj kapeli imali svetu misu. Don Josip je u propovijedi istaknuo: „Pučka pobožnost je teologija puka, način kako je puk shvatio Božju riječ. Trebamo znati da nije sve ispravno. Pozvani smo ispravljati i skrenuti pozornost na bitno. Pogledajte rijeke ljudi i kod nas i ovdje. Zašto je Marija tako svima draga i bliska? S druge strane, u Evanđelju imamo tako malo podataka o Mariji. Posvijestimo sebi da Marija nije Bog. Sve ono što o njoj slavimo, u najužoj je vezi s Isusom Kristom. Ako toga nema, nešto s našom vjerom nije u redu. Marija je model vjere. Začela je Isusa najprije vjerom. Najvažnije je da i nas, na ovom mjestu hodočašća, dovodi k Isusu.“ I dovela nas je k Isusu, kroz sudjelovanje u pobožnosti Križnog puta.

Oprostili smo se od svetišta i krenuli prema Bratislavi. Na tom putu, od strane organizatora, čekalo nas je iznenađenje. Zaustavili smo se u Trnavi i pohodili crkvu sv. Ane u kojoj se nalaze posmrtni ostaci sv. Marka Križevčanina i dvojice drugih košičkih mučenika. Sv. Marko je bio ponosan Hrvat, a opet čovjek cijelog svijeta. Upisom u knjigu dojmova, ostavili smo svjedočanstvo našeg pohoda. Pjesmom „Život svoj prikazujemo Bogu za budućnost hrvatskom narodu“ ostavili smo poruke o ljubavi i dijalogu te nastavili put do crkve sv. Nikole i rodne kuće zagrebačkog nadbiskupa Juraja Haulika. Lijepo je bilo ovaj dan završiti s mislima na svjedoke iz naše Domovine i staviti sve doživljeno u ruke hrvatske blaženice Marije Propetog Isusa Petković koju smo taj dan slavili.

Povratak u Domovinu preko Bratislave i Beča

Posljednje sunčano jutro našeg hodočašća pozivalo nas je da, na temelju svega doživljenog i viđenog, damo smisao osobnom životnom kretanju. Slike koje su nam ostale utisnute u pamćenje, predmeti koje smo dodirivali, podsjećali su nas na doživljeno iskustvo. Netko je dobro rekao da „postoji gotovo neobična uzajamnost između onoga što nam je pred očima i misli koje imamo u glavi“. Kako bi naš mozaik bio potpun, nedostajala su nam posljednja odredišta: Bratislava i Beč.

DSC04659

Kao središte višestoljetne kulture, Bratislava obiluje brojnim kulturno-povijesnim građevinama koje su većinom smještene u starom dijelu grada. Prvo nam je „u oko upao“ prekrasan dvorac. Često ga nazivaju „okrenutim stolom” zbog kula koje djeluju kao noge stola kada ga okrenemo naopako. Odmah do dvorca nalazi se zgrada slovačkog parlamenta s koje se pruža prekrasan pogled na grad, Dunav i mostove. Odavde smo ponijeli još jednu fotografiju u nizu, a zatim krenuli prema katedrali sv. Martina u kojoj su se vršile krunidbe kraljeva. Centar grada nalazi se u starom djelu grada, a jedan od ulaza u taj dio je Mihaelov toranj. Na samome vrhu tornja nalazi se sv. Mihael u borbi protiv zmaja. Zanimljivost glavnog trga i cijele Bratislave su razni kipovi po gradu. Na licu mjesta smo se uvjerili da Bratislava s pravom nosi naziv „ljepotice na Dunavu“ od koje smo se trebali rastati i nastaviti naše putovanje prema Beču.

Došli smo u glavni grad Austrije. Između mnoštva podataka koje je pred nas iznio naš vodič, odjeknula je informacija kako je šezdesetih godina 19. stoljeća car Franjo Josip dekretom „To je moja volja“ naredio rušenje zidina na tom mjestu i označio gdje će točno biti koja građevina, kako bi pokazao moć Monarhije. Na nama je da spoznamo „dekret“ Božje volje u svom životu, taj kompas koji nam u svakom trenutku pokazuje put k Njemu. A k Njemu smo došli i kada smo u crkvi Am Hof s hrvatskim iseljenicima sudjelovali na euharistijskom slavlju. Dobro nam poznato evanđelje o Milosrdnom Samarijancu zaokružilo je ovo naše hodočašće u Godini milosrđa. Još jednom smo posvijestili da nije dostatno poznavati Zakon i Božje odredbe na razini teorije, jer je zakonoznanac sve to vrlo dobro znao. Važno je pronaći dovoljno snage i motiva za ponašanje, dosljedno spoznatoj istini, kako ne bismo ostali na razini besplodnog umovanja.

DSC04698

Šetajući najpoznatijom bečkom ulicom i promatrajući užurbanost ljudi, poslovne zgrade i trgovine, na trenutak pomisliš da je ovdje čovjek sveden samo na broj. Ipak, posvuda ima prostora za dušu. Samo ga treba prepoznati, naći i učiniti dostupnim. Takav prostor je i katedrala sv. Stjepana – jedan od najvažnijih simbola u povijesti Austrije i samoga Beča. Još od 12. stoljeća smještena je u središtu grada i sjedište je bečkog biskupa. Građena u gotičkom stilu, prepoznatljiva je po svom krovu s više od 200 tisuća crjepova, na kojem se nalaze povijesni austrijski grbovi. U katedrali se nalaze 23 zvona, od kojih je zvono sv. Marije od 20 tona najteže u Austriji i drugo u Europi. Svjesni da nema neba koje može obuhvatiti Isusa, pohodili smo ovo mjesto s molitvom da postanemo Njegova katedrala.

Na povratku smo obišli i dvorac Schönbrunn – jedan od najvažnijih kulturnih spomenika u Austriji. Palača i vrtovi odražavaju ukus, zanimanje i težnje habsburških vladara kojima je dvorac bio rezidencijom od 18. stoljeća do 1918. godine. Napuštajući ovaj „lijepi izvor“ molitvom smo se obratili izvoru žive vode – našem Gospodinu koji je sposoban dati nam vode kako bismo i sami bili izvor nezamućen i bistar tamo gdje nas On šalje.

Prepuni dojmova, ali i zahvalnosti prema organizatorima i donatorima ovog hodočašća, uputili smo se domovima s poljskim geslom u mislima: „Bog, Čast i Domovina.“ Često riječi nisu dostatne da opišu sve doživljeno. Tako je bilo i na ovom hodočašću. Ali, zato postoji ono zapisano u srcu, jer gdje god putovali srce je boravište gdje jesmo, gdje stanujemo i kamo se spuštamo.

Marina Šimić

Fotogalerija s. Filipa Smoljo

Zanimljivosti

Zbirka “Biblija” Zadarske nadbiskupije jedinstvena je u Hrvatskoj, a među rijetkima je i u svijetu, jer sadrži 938 primjerka Biblije na oko 250 svjetskih jezika. Petrove poslanice pisane na papirusu u 3. stoljeću, dar pape Ivana Pavla II, najstarija je Biblija u Zbirci.

Humor

Nakon roditeljskog sastanka: Dobro je da barem Vjeronauk imaš pozitivno, jer samo ti Bog može pomoći!

Poslovice

Tko laže vas, lagat će i protiv vas. (Hrvatska poslovica)