Čovječe, ne ljuti se! Novo!
0 preuzimanja
Ima u Evanđelju mjesta koja se čine nelagodnima, ulomaka koji se ne čitaju često, zgoda koje izgledaju nezgodnima. Oni koji su u drevna vremena kad nije bilo tiska rukom prepisivali Bibliju znali su čak i izostaviti kakvo mjesto.
Jedan od nelagodnih ulomaka je zapis Ivanova evanđelja o Isusovu izgonu trgovaca iz hrama. Isus je planuo. Dosegao uže. Spleo ga u bič. Pojurio među hramske trgovce. Ljutito prevrće stolove prodavača. Udara bičem od užeta. Otjeruje ovce i volove. Graju, dreku, povike, otpore nadvisuje glas ljutitog Nazarećanina: Ne činite od kuće oca mojega kuću trgovačku (Iv 2, 6). Ovakvog Isusa gotovo ne poznajemo. Kad bismo listali molitvenike i u njima potražili sličice kojima obilježavamo stranice, uvjeren sam da ne bismo našli ni jedne koja prikazuje ljutitog Isusa.
Za Isusa je pisano da je bio nama u svemu jednak osim u grijehu. Ljutio se kao i mi. Mi redovno smatramo da je ljutnja grijeh... Ali, kad se Isus ljutio, zacijelo nije ljutnja kao takva grijeh. Koja je ljutnja grijeh? Ona koja nije razmjerna uzroku. Ili ona koja je čak bez razloga. Zbog čega se Isus Ljutio? Zbog toga što su trgovci obeščastili hram Očev. Naše ljutnje su više radi nas samih, što je netko nama učinio nažao.
Pismo nam tako govori da se ljutimo ali neka ne griješimo. Znači da naša ljutnja ne bude bezrazložna ili bezrazmjerna. I još nešto veli Sveto Pismo: Neka sunce ne zađe nad vašom srdžbom. Srdžba je nekako kao mana koja se morala potrošiti u danu kad je pala, nije se smjela čuvati za slijedeći dan. Srdžba je račun koji se ne prenosi na drugi dan. Kad se okrene stranica dana, ljutnja se ne prenosi. Novi dan mora početi čist. Ljutnje su kao oblaci i kao kratko nevrijeme. Dođu i prođu. Prenositi ljutnju na drugi dan znači kvariti san. Prenositi je danima iz dana u dan znači trovati život sebi i drugima.
Isus se naljutio, žestoko se razljutio. Jedanput. Bog nam ne brani da se (s razlogom) naljutimo, ali ne da se i ljutimo.
(Ivan Golub)
| Pregleda: | 1807 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 11. -0001. |
Slični dokumenti
Što sve možemo ako se nadamo i vjerujemo?
Antoine de Saint-Exupery, poznati francuski pisac i pilot, u svojoj knjizi "Zemlja i ljudi" opisuje doživljaj pilota koji se danima borio za svoj život nakon što se njegov avion srušio u Andama (planinski masiv u Južnoj Americi, jedan od najviših na svijetu).
Zvjezdane oči - priča o svetoj Luciji
Već su prošla dva dana otkako se mati i kći vratiše s hodočašća u Siracusu. Gospođi Eutihiji bijaše mnogo bolje pa je već hodala po kući, kuhala i pospremala. Trećega dana posjeti ih Lucijin zaručnik. Bijaše pristao mladić iz poznate i vrlo časne obitelji.
Zvjezdane oči - priča o svetoj Luciji
Već su prošla dva dana otkako se mati i kći vratiše s hodočašća u Siracusu. Gospođi Eutihiji bijaše mnogo bolje pa je već hodala po kući, kuhala i pospremala. Trećega dana posjeti ih Lucijin zaručnik. Bijaše pristao mladić iz poznate i vrlo časne obitelji.- Oči su ti sjajne poput zvijezda - reče Luciji umjesto pozdrava.
Djevojka naglo spusti vjeđe. Osjeti drhtaj duboko u utrobi kao od nekog potmulog straha. Htjela bih da se zanosi mojom dušom, pomisli, a ne tijelom. Ako ga moje oči zavode, bolje da mu ne dadnem priliku da ih motri.
- Mnogo toga moram obaviti - reče. Budi tako dobar pa nas pohodi za tjedan dana!
Mladić razočarano uzdahne, ali se pokori Lucijinoj želji.
A ona, ustrašena osjećajima koje je jasno razabirala u zaručniku, odluči svoj dio imanja razdijeliti sirakuškoj sirotinji. Ljubi li moje srce, neće se obazirati na siromaštvo, umovala je.
Cijele sedmice odnosila je iz kuće sve što bijaše imalo vrijedno: haljine od skupocjenih tkanina, obuću od najfinije kože, slike i sagove, vaze i vezove, porculansko posuđe i komade namještaja od sandalovine i ebanovine s intarzijama od bjelokosti. Naposljetku isprazni i škrinju s novcem te sve razda ubogarima. tako u kući ostade samo najnužnije.
Osmoga dana ponovno je pohodi zaručnik.
- Čemu otezati? Vrijeme je da uglavimo dan vjenčanja - reče. - S tvojim imanjem i onim što mi dadne otac započet ću velik posao i... - zastade u besjedi zaprepašteno se ogledavši po praznoj sobi, a onda krikne: - Ta gdje su slike, sagovi i namještaj?
- Kod onih kojima pripada - mirno odgovori Lucija.
- Što si rekla?
- To što si čuo! - odsiječe Lucija. - Gospodin Isus kaže: Ako hoćeš biti savršen, razdaj sve što imaš siromasima i kreni za mnom.
- Isus? Onaj Židov što ga razapeše kao razbojnika u Jeruzalemu? Što je zaludio narod da mu vjeruje i da više ne žrtvuje našim bogovima? - bješnjeo je zaručnik. - To neću trpjeti! Idem u sudište pa ću te prijaviti. Vidjet ćemo hoće li ti pomoći tvoj raspeti uzor!
Posve pomračena srca zaručnik odjuri i prijavi Luciju vlastima kao kršćanku koja se odmetnula od cara i državne vjere. Od rimskih bogova.
Ni sat poslije njegova odlaska stigoše vojnici da odvedu Luciju u mučilište. Svežu je konopcima za volovski jaram. Ali koliko su god tukli životinje da povuku, one se nisu uspijevale pomaknuti s mjesta. Tada upravitelj zapovjedi da djevojku spale tu gdje je zatekoše. Naslagaše drva i potpališe oganj. Ali nijedan plamičak ne htjede se dotaknuti ni Lucijine odjeće, a kamoli tijela. Tada jedan od vojnika podiže bodež da joj probode grlo, zagleda joj se u oči, i ruka mu klone.
- Kukavico! - zaurla vojnik do njega i ta riječ poput čarobnog štapića ponovno podiže ruku s bodežom.
- Ah, kako te oči blješte! Kao najsjajnije zvijezde - prošapće vojnik, i šaka s bodežom ponovno klone.
- Bijedniče! - vrisnuše sad svi vojnici. - Zar se bojiš suknje?
Vojniku zadrhte usne pa napregne svu svoju volju ne bi li podigao ruku s oružjem.
... ali ti češ umrijeti mučeničkom smrću. Bojiš li se? - pričini se Luciji da ponovno čuje Agatin glas.
- Ne bojim se - šapne i sklopi oči da ne zbunjuje vojnika. Da ne gleda svjetlost zemaljsku.
Ruka s bodežom treći se put podiže i silovito spusti na Lucijin vrat. Djevojka se zanjiše. I gle! Umjesto tame, pod vjeđama joj rasula se svjetlost vječna.
Sonja Tomić