Prosjak Novo!
0 preuzimanja
- 6 kuna! - reče prodavačica na kiosku. Platio sam i uzeo jutarnje izdanje novina. Stavio sam ih pod ruku i krenuo prema svom omiljenom kafiću. Iako je bilo rano nedjeljno prijepodne, dan je bio topao. Rana jesen ili kasno ljeto. Na terasi je sjedilo nekoliko gostiju. Zavalio sam se u stolicu, naručio kavu i otvorio novine. Za susjednim stolom sjedio je mladi par, zauzet sam sobom. Ovlaš sam prošao stranicama posvećenim politici i zaustavio se na sportskoj stranici. Zvuk glazbe sa zvučnika miješao se sa zvukom zvona sa obližnje crkve koje je pozivalo na misu. Taman sam bio zadubljen u posljednje rezultate utakmica, kad sam više osjetio nego primijetio prisustvo nekog ispred sebe. Podigao sam pogled. Ispred mene je stajao čovjek poderane odjeće, prljavog lica, nepočešljane kose i ispružene ruke. Očito prosjak. 
- Nemam! - rekao sam kratko i vratio se rezultatima. Nije reagirao. - Nemam ništa za tebe! Ajde odzuji dalje! - povisio sam glas, želeći ostaviti dojam. Prosjak je i dalje stajao mirno ispružene ruke. - Zar me nisi čuo, nemoj da te sada…- zastao sam u pola riječi jer mi je pažnju privukao maleni predmet u njegovoj ruci. Bilo je to raspelo. - Pa on ne prosi, on daje! - sinula mi je misao koja me šokirala. Začuđeno sam gledao u raspelo. Tek tada postao sam svjestan njegovog pogleda. Pogleda punog takve mirnoće, blagosti i nježnosti da me to jednostavno – pokosilo. Neobjašnjivo jak osjećaj sramote i stida zapekao me u prsima. Pogled mi se zamaglio i gotovo nekontrolirano počele su mi teći suze niz lice. Okrenuo sam glavu u stranu i pokrio oči rukama, kao da se time želim zaštititi. Na brzinu obrisao sam suze i poželio reći »sorry, stari« ili neku sličnu glupost. No, više ga nije bilo ispred mene. Ustao sam od stola i počeo se okretati na sve strane ne bi li ga vidio negdje. Par za susjednim stolom gledao me sa zanimanjem. - Jeste li vidjeli…. Na stolu do novina ležalo je raspelo. Polako sam ga uzeo drhtavom rukom. Bilo je toplo. Sjeo sam na stolicu i u nevjerici dugo još gledao u njega. Od tog dana trudim se da ne prođem uz prosjaka a da mu ne podam nešto. Ako ništa drugo barem malo samilosti.
Mladen Turković - veritas.com
| Pregleda: | 1799 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 09. 2019. |
Slični dokumenti
20.1. Tjedan je mirno prošao. Prvih večeri Nove godine moj vlasnik me redovito čitao, ali izgleda sada je opet sve zaboravio.
16.2. Danas je bilo proljetno čišćenje. Zajedno s drugim stvarima i ja sam očišćena od prašine i opet stavljena na svoje staro mjesto.
26. 3. Nakon doručka upotrijebio me moj vlasnik. Gledao je neka mjesta za uskrsnu čestitku.
8.5. Danas je naporan dan. Moj vlasnik je pošao na studijski dan o Bibliji. I morao je tražiti poglavlja i retke, ali ih većinom nije pronalazio iako već stoljećima stoje na svom mjestu.
1.7. Zajedno s odijelom sam spakirana u kovčeg. Čini mi se da se spremaju na godišnji odmor.
10. 7. Još sam uvijek u kovčegu, iako je iz njega već sve izvađeno.
20. 7. Opet sam kod kuće na starom mjestu. Prilično naporno putovanje. Ne vidim razlog, zašto sam putovala, jer nisam upotrebljavana.
10. 8. Danas me uzeo moj vlasnik. Pisao je prijatelju i tražio prikladnu rečenicu da izrazi sućut prilikom smrti njegova oca.
30. 8. Danas je moj vlasnik ponovno očistio prašinu.
Andrea je imala jednu jedinu želju - biciklu. Jednu žutu biciklu, brzinku, koju je vidjela u izlogu u gradu. Od nje su joj rasle zazubice. Vidjela ju je u svojim snovima, u bijeloj kavi, u spomeniku Karlu Velikom koji je bio na školskoj knjizi.
Ali Andreina majka je imala mnoštvo dugova, troškovi su rasli svaki dan. Nije još mogla kupiti skupu biciklu koju je sanjala Andrea.
Andrea je poznavala majčine novčane poteškoće i zato je odlučila zatražiti biciklu direktno od Boga. Za Božić. Svake večeri Andrea je istom rečenicom započinjala svoje molitve: "Sjeti se učiniti da imam žutu biciklu za Božić. Amen."
Svake večeri majka je slušala Andreine molitve za žutu biciklu i svake večeri žalost je više pritiskala njeno srce. Majka je znala da će Božić postati najtužniji dan za Andreu. Nije mogla nabaviti djevojčici biciklu i djevojčica će biti rastužena na smrt.
Stigao Božić; i naravno Andrea nije dobila biciklu. Navečer, kao i svake večeri djevojčica je kleknula pored kreveta i izgovorila svoju molitvu.
"Andrea" reče majka tužno, "mislim da ćeš biti nezadovoljna, jer nećeš dobiti biciklu za Božić. Nadam se da se ne ljutiš na Boga jer nije odgovorio na tvoje molitve." Andrea pogleda majku:"O, ne mama, nisam ljuta na Boga. Odgovorio je na moje molitve. Bog je rekao: NE!"
Naučimo iskreno moliti "Budi volja Tvoja!"