Krede u boji - razmišljanje Novo!
0 preuzimanja
Nitko nije znao kad je taj čovjek došao u grad. Činilo se da je oduvijek bio na pločniku najprometnije ulice, ondje gdje su bile trgovine, otmjeni restorani, velika kina, večernja šetališta, sastajališta zaljubljenih.
Klečeći na koljenima, komadima krede u boji slikao je anđele, krajolike pune sunca, sretnu djecu, ruže u cvatu, snove o slobodi...
S vremenom ljudi su se privikli na njegovu prisutnost. Katkad bi netko bacio novčić na sliku, netko bi s njim popričao.
Povjerili bi mu svoje brige i nade. Pričali bi o svojoj djeci.
Čovjek je slušao i vrlo malo govorio.
Jednoga je dana počeo skupljati stvari i pripremati se za odlazak. Svi su se okupili oko njega, promatrali ga i čekali. „Ostavi nam nešto za uspomenu.“
Čovjek im je pokazivao prazne ruke.
Što im je mogao darovati?
No ljudi su čekali.
Tada čovjek istrese iz naprtnjače komade obojene krede i podijeli ih mnoštvu.
Darovao je svakome komadić krede i otišao bez riječi.
Ljudi su svoje komadiće uramili kao dragocjenost, drugi pohranili u gradski muzej moderne umjetnosti, treći su ih spremili u ladicu. Većina je na njih jednostavno zaboravila.
Tako je i s nama. Prije 2000 godina došao je Čovjek koji je i tebi darovao mogućnost da obojiš svijet...
Što si učinio s komadićima krede?
| Pregleda: | 1553 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 04. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Jedna žrtva droge manje! Zovem se Franc Huber. Ja sam izbavljen iz pakla droge. Bio sam potencijalni mrtvac. Nakon dvadeset godina u drogi želio sam još samo umrijeti. Amsterdam - jednosmjerna ulica za ovisnike. Moja životna snaga istrošila se u vrtlogu slobode, zatvora i psihijatrije. Oko mene je bila samo bijeda. Svi su mi prijatelji visjeli na igli ili pak ležali na groblju. Ufiksao sam si zrak u venu. No preživio sam taj pokušaj samoubojstva. Hodao sam dalje ulicama Amsterdama vođen strašću za drogom kao daljinskim upravljačem. Sada mi je pedeset i jedna no dobro se sjećam doba kada sam bio dijete s ključem oko vrata. Majka me mogla nahraniti, ali mi je obiteljska toplina bila stran osjećaj. Kao tinejdžer našao sam sebe među rock-bendovima i anarhistima. Kad sam došao u dodir s drogama, prekinuo sam učenje zanata. Primjer mi je bila Janis Joplin koja je jednom rekla: "Živi brzo, živi intenzivno, umri mlad". Živio sam brzo i intenzivno - ali još sam živ! »ak se i radujem Životu. Godine 1980. dovukao sam se, pun heroina, do ljudi koji su mi željeli pomoći. Ohrabrili su me i potaknuli na tko zna koji pokušaj odricanja. S njima sam proveo jednu godinu. Našao sam mir i upoznao pravi život. Život bez ovisnosti mora se vježbati, no uobičajene terapije, psihijatar i boravci u zatvorima slabo su mi pomogli. Ovisniku treba više - njemu treba čudo! Njemu treba hrabrosti za život. Za čuda je nadležan Bog i to sam iskusio. On mi je, kada je sve propalo, podario nov početak.
Kada dosegneš dno, dolazi do prekretnice.
Isus je pobijedio besmislenost i smrt. On nam svojim opraštanjem daje nov život. Iza ovisnosti skriva se duboka čežnja za smislenim i sadržajnim životom. Božjom pomoću uspio sam to pronaći."
(Franz Huber)
U malom španjolskom gradiću čovjek po imenu Jorge žestoko se posvađao sa svojim mladim sinom Pacom. Slijedećeg je dana Jorge otkrio da je Pacov krevet prazan - momak je pobjegao od kuće. Prepun grižnje savjesti Jorge je preispitao svoju savjest i shvatio da mu je sin važniji od svega ostaloga.