Zatrubi ako voliš Isusa Novo!
0 preuzimanja
Nedavno sam prolazio pokraj jedne knjižare s knjigama religioznog sadržaja i zapela mi je za oko auto-naljepnica ZATRUBI AKO VOLIŠ ISUSA!
Bio sam dobro raspoložen i budući da sam upravo dolazio s uspješnog nastupa crkvenog zbora, kupio sam naljepnicu i nalijepio je na svoj auto.
Čovječe, baš sam sretan što sam to učinio! Ovo što ću vam sada ispripovjediti spada u ono najdivnije što sam ikad doživio.
Stajao sam pred crvenim svjetlom na semaforu i dok sam razmišljao o Gospodinu i Njegovoj dobroti, upalilo se zeleno svjetlo a ja to nisam primjetio.
I dok sam tako stajao, počeo je tip iza mene trubiti kao divlji, nagnuo se kroz prozor svoga automobila i zaurlao: «Kreni! Kreni!» S kojim zanosom je taj čovjek volio Isusa!
Onda su svi počeli trubiti, pa sam se i ja nagnuo kroz prozor i mahnuo i nasmiješio se svim tim vjernicima. Čak sam i više puta zatrubio. Neki ljudi su bili toliko obuzeti radošću trenutka da su izašli iz svojih automobila i došli k meni.
Kladim se da su htjeli znati koja je moja župa, ili su jednostavno htjeli sa mnom zajedno moliti, ali sam upravo u tom trenutku primijetio zeleno svjetlo na semaforu.
Onda sam primjetio da sam ja bio jedini koji je uspio prijeći križanje prije nego se ponovno upalilo crveno.
Bio sam malo žalostan jer sam morao ostaviti sve te dobre ljude. Zato sam još jedanput smiješeći se domahnuo svojoj braći i sestrama i odvezao se. Malo sam usporio, još jedanput se nagnuo iz auta i pozdravio ih posljednji put udaljavajući se od križanja.
Hvala budi Gospodu za tako divne ljude!
| Pregleda: | 2922 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 21. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Kada je profesor završio s predavanjem, upitao je iz navike "Ima li pitanja?" ne očekujući nikakvo pitanje.
Sjećam se kako sam za vrijeme prošloga rata, dok sam čučao u podrumu ili bio na položaju znao imati samo jednu želju - jednu noć odspavati u vlastitom krevetu. Znao sam reći - "Bože, sve bih dao da barem jednu noć odspavam u svojoj sobi ispod tople dekice!" Što su tek govorili prognanici i izbjeglice ili što još govore?! Kad nam je netko od najmilijih bolestan isto znamo reći - "Bože, samo da ozdravi sve bi dao". Često je i kad se dvoje koji se vole a rastali su se govore - "Bože, sve bi dao da mi se vrati!"
I što kada nam se doista ispuni ta "pogodba"? Zaboravljamo da smo rekli da bi sve dali, nego na najmanji životni problem mrmljamo, gubimo vjeru, ljubav. Gube li smisao naša obećanja kada ih tako lako zaboravljamo i znamo li zahvaliti kada se konačno dočepamo kreveta, zdravlja i ljubavi.
Sve ovo kao hipotetička pitanja postavljam samome sebi...