SVJETLO SRCA - Priča o svetom Nikoli Novo!
0 preuzimanja
Svetoga Nikolu za života nisu zvali svetim, već jednostavno - Nikola. Mnogi su ga zvali „dobri Nikola“ ali njemu to nije bilo drago. Ja tek nastojim biti dobar - znao je reći. Istina, neki su ga zvali i „ludi Nikola“. Uvijek je, na žalost bilo, kao što i danas ima, ljudi koji ne poštuju dobre ljude i koji ne razumiju dobrotu. Oni govore da je dobro samo ono što je korisno. Iako je to potpuno krivo i istina je baš suprotna. Sigurno je, posve sigurno, da je korisno samo ono što je dobro. Da su samo dobri ljudi korisni. A baš ta istina se u životu svetog Nikole često pokazala.
Tako je jednog kasnog zimskog poslijepodneva, kad se već bilo posve smračilo, Nikolu probudila silna vika. Bilo je strašno nevrijeme. Puhao je snažan vjetar, pljuštala jaka kiša i veliki su valovi udarali o stjenovitu obalu. Nikola je, premda slabo odjeven, požurio pred kuću da vidi što se zbiva. Vani je bio gusti mrak, pa je, nehotice, naletio na nekog uzbuđenog prolaznika.
- Što se događa? - upita ga Nikola.
Ovaj mu isprekidanim glasom ispripovjedi kako je nevrijeme ugasilo dobro čuvanu vatru na vrhu svjetionika, a svjetioničar je zbog obilne kiše i vjetra, koji ni na tren ne posustaje, ne uspijeva ponovo upaliti. Pred obalom je čamac s djecom koju su nevrijeme i mrak, zatekli na otvorenom moru, govorio je prolaznik Nikoli. Ne uspiju li djeca usmjeriti čamac prema jedinoj zaštićenoj uvali do koje je inače svjetionik pokazivao put, čamac će se razbiti o hridi i djeca će izginuti. Do uvale je bilo lako doploviti ali ne za nevremena i po mraku bez svjetionika.
Nikola pogleda uokolo. Posvuda su trčali izbezumljeni ljudi. Žene i djeca su plakali. Nitko nije znao kako pomoći. Sveti Nikola je, premda je bio star i teško hodao, požurio najviše što je mogao, i kako se najbolje u toj tmini i tome metežu mogao snaći, do svjetionika. Popeo se do njega, posrćući i padajući preko hridi. Stao je pokraj svjetionika, licem okrenutim moru. Ništa nije nazirao. Posvuda je bio gusti mrak. I gusti strah.
Sveti Nikola nije znao što bi učinio. Samo je šapatom tiho ponavljao: - Bože, sačuvaj ih! Vrati ih k njihovim roditeljima! Vrati ih žive!
Molio je s povjerenjem, iz dubine duše. - Bože, ti to možeš! Učini ako je volja tvoja!
I čamac je stigao u zaštićenu uvalu i djeca su se spasila. Kada su prispjela u sigurnost zaštićene uvale, djeca su govorila da je kraj svjetionika svijetlilo jedno ljudsko srce, da je svijetlilo neobičnim sjajem, i da im je ono pokazivalo pravi smjer. Bez njega, govorila su djeca, svi bi bili izgubljeni. Svi su znali da je uz svjetionik bio samo Nikola, ali on o tome uopće nije htio govoriti. Samo je ponavljao: Hvala ti, Bože, što si ih spasio.
No djeca su uporno ponavljala kako su vidjela svjetleće srce koje ih je vodilo.
Svi znamo da je Bog spasio djecu, ali Bog često pomaže preko drugih ljudi a vrlo rijetko preko čudesa.
Puno je vremena proteklo od onog vremena kad je sveti Nikola živio na zemlji a njegov a dobrota još uvijek sjaji po svijetu, njegovo srce još uvijek svijetli.
prema „Baka priča najlljepše priče“
| Pregleda: | 5454 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 14. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Već su prošla dva dana otkako se mati i kći vratiše s hodočašća u Siracusu. Gospođi Eutihiji bijaše mnogo bolje pa je već hodala po kući, kuhala i pospremala. Trećega dana posjeti ih Lucijin zaručnik. Bijaše pristao mladić iz poznate i vrlo časne obitelji.
Govori samo o onome što ti je jasno, inače šuti. Govorništvo je umjetnost varanja i laskanja. Zamislite sebi onu tišinu koja bi nastala kada bi ljudi govorili samo ono što znaju. Ima ljudi koji govore, govore, govore – sve dotle dok napokon ne uspiju nešto reći. Tko mnogo govori – ili mnogo zna ili mnogo laže. Lako je govoriti kad se ima što reći, ali je teško imati što reći kad valja govoriti. Ma kako čovjek dobro govorio, kad previše govori, uvijek na kraju kaže neku glupost. Prava je muka i nevolja kad čovjek nema dovoljno duha u sebi da bi dobro govorio, ni dovoljno pameti da bi šutio. Neizrečena riječ je – zlato. Čini se da su ljudi stekli govor ne da sakriju svoje misli nego da prekriju kako nemaju nikakvih misli. Grmjeti znaju mnogi – ali sijevati? Srce i snaga pameti stvaraju govornika. Govornici nisu dobri radnici. Govor je izvor svih nesporazuma. Kad nemaš ništa za reći, ne govori. Michaels, govori (…) Uvidjet ćeš koliko je lako govoriti, samo govori. Slušaj me, slušaj s kakvom lakoćom ovu sobu ispunjavam riječima. Poznajem ljude koji mogu govoriti cijele dane da se ne umore, koji riječima mogu ispuniti svjetove (…) Čovječe, pruži sebi malo tvarnosti, jer ćeš proći kroz život potpuno neprimijećen. Bit ćeš samo broj u retku, kad će na kraju rata naveliko zbrajati kako bi izračunali razlike, i ništa više. A ne želiš biti jedan od nestalih, nije li tako? Želiš živjeti, zar ne? Pa onda, govori, neka se čuje i tvoj glas, ispričaj svoju priču! Slušamo te! Po njegovom mišljenju, koje čuva za sebe, porijeklo govora leži u pjesmi, a porijeklo pjesme u nužnosti da se zvukom ispuni prevelika i praznjikava ljudska duša. Kada muškarac ustane da govori, ljudi ga obično prvo slušaju pa tek onda gledaju. Kod žena je drugačije. Njih prvo ljudi pogledaju, pa ako im se svidi to što vide, tek onda slušaju. Velika je stvar znati pravo vrijeme govora i šutnje. Ne pokazuj sve što imaš, niti govori sve što znaš. Govor bi trebao biti poput suknje: dovoljno dugačak da bi pokrio temu, a dovoljno kratak da bi bilo zanimljivo. Prouči ono što se govori, a ne onoga tko govori. Misli što hoćeš, govori što moraš.
tekst preuzet sa http://mudremisli.net