Majka kraljica - poučna priča Novo!
0 preuzimanja
U nekom su gradu trube objavile skup na glavnom trgu na kojem će se odlučivati tko bi bio najprimjereniji za kralja. Nastala je neopisiva gužva; na pozornici se pojavio nizak debeljuškast čovjek lijepo odjeven i pun zlatnog nakita! - Građani - obratio im se - mi smo bogati i moramo imati na čelu našega grada jednoga bogatog čovjeka!
Izviždali su ga, mnogi su protestirali, tražeći da kralj bude netko iz otmjenog roda; grof, vojvoda, kraljević…
Ali to nije odgovaralo drugima, koji su tražili da se izabere netko fizički snažan kako bi ih branio u slučaju potrebe. Oni su pozornicu doveli krupnog mišićavog čovjeka! - Nećemo ga - čuli su se povici s druge strane!
I nastao je sveopći metež, nitko nikoga više nije ni čuo a kamoli razumio i onda su se opet oglasile trube, a jedan stariji čovjek se obratio građanima. - Prijatelji moji, nemojmo se svađati oko kralja kojeg još nismo ni izabrali. Evo pozovimo jedno dijete tu među nama i njega pitajmo - neka nevino dijete kaže koga bi ono izabralo za kralja!
I dovedoše jedno dijete. Starac ga upita: - Koga bi ti želio za kralja? –
Ali ja ne želim kralja - reklo je dijete držeći palac u ustima - ja želim kraljicu. Neka to bude moja mama!!!
| Pregleda: | 3110 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 04. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Neki čovjek putovao k velikoj kući - k posljednjoj postaji svih ljudi. Promatrao je ... i promatrao. Uz put je bilo mnogo toga: ptice pjevice i rascvalo cvijeće. Pjevao je i smijao se s njma. Zaustavljao se pored zaplakane djece, plakao s njima i otirao im suze. Sve je skupljao u svom srcu. A ruke je držao slobodne, da bi njima mogao mahati, milovati ili pak svirati frulu.
- Nije li ovaj siromašak? - govorili su ljudi. - Nisam li bogat? - mislio je on sam. Tako on dođe na velika vrata posljednje postaje svih ljudi. Bog sam mu otvori. - Tebe sam već više puta vidio - reče čovjek. - U pticama, cvijeću, u nasmijanim ljudima. Nisam li te vidio da plačeš u suznim očima djece? Bog samo reče: - Uđi! U velikoj je kući pjevao zbor: - SRETAN ČOVJEK VIDI DALJE OD OBZORA!
Drugi čovjek putovao k velikoj kući - k posljednjoj postaji svih ljudi. Nosio je teške kovčege. Sve što je na putu otkrio, htio je imati i zadržati... Ruke su mu bile preslabe da sve to prihvate. - Biti bogat znači biti sretan! - naučio je. Svakog dana brojio je svoje kovčege da vidi nije li uz put što izgubio. Uvijek je brižno pazio da se ne spotakne o kamen ili da se ne sklizne po travi. Tako su mu i oči bile potpuno zaposlene. Tako dođe on na velika vrata posljednje postaje svih ljudi. Bog mu sam otvori. - Zašto mi ne pomogneš? - reče čovjek. - Ne mogu sam sa svom ovom prtljagom na vrata! Nije prepoznao Boga. Mislio je da je vratar. Dade mu napojnicu i pomisli u sebi: - Što ću ja ovdje, zapravo? - Da, što hoćeš ti ovdje, zapravo? - reče Bog. - Mi se uopće ne poznajemo. U velikoj kući pjevao je zbor: - SRETAN ČOVJEK VIDI DALJE OD OBZORA! Ovaj čovjek nije shvatio pjesmu. Ne shvaća je ni danas.
Otkriće i osvajanje svemira - fascinantna priča. Ali što vrijedi probijati svemirske prostore ako na ovoj našoj maloj Zemlji podižemo zidove nepovjerenja i mržnje? 
Povesti ljude u svemir očito je lakše negoli na Zemlji stvoriti životni prostor za posve obične ljude. Čemu leteće svemirske stanice ako gladnomu ne možemo ponuditi ništa za jelo? Da, ljudi su kod nas puno studirali, oni prate najnoviji napredak. Ali kad će ljudi postati dobri, srdačni, ljubazni i spremni oprostiti? Kad će konačno početi stvarati mir, mir i sreću na zemlji? A što u svemu tome mogu učiniti ja? Još danas započeti da i sam budem dobar, srdačan i prijateljski raspoložen. Prema susjedima, kolegama, braći ljudima. To će više pridonijeti miru u svijetu nego sva čuda tehnike.
(Phil Bosmans)