Mali slavuj Novo!
0 preuzimanja
Bio jednom malen slavuj koji se izgubio u šumi. Dugo je tražio roditelje, ali ih nije uspio pronaći. Tako je rastao usamljen bez igdje ikoga. Kad je odrastao, postade svjestan da ne zna pjevati, nitko ga ne bijaše poučio. Odlučio je naučiti pjevati po svaku cijenu. Tražio je tko bi ga mogao poučiti. Susretne tako pijetla i reče. - Možeš li me poučiti da pjevam kao slavuj? Pijetao sav ponosan odgovori: - Ako budeš mene oponašao, jamčim ti da ćeš pjevati bolje od bilo kojeg slavuja. Tako ga poče poučavati da pjeva njegov "ku-ku-ri-kuuuu". Slavuj poče pjevati, a išlo mu je tako dobro da je pjevao bolje od pijetla. Odletio je u šumu pjevajući svoj "kukuriku". Jednog jutra čuje ga patka pa će mu iznenađena: -Tko te je naučio tako loše pjevati? Slavuj odgovori: - Možeš li me ti naučiti da pjevam kao slavuj? Patka uvaženo odgovori: - Nemoj gubiti vrijeme učeći pjevati kao slavuj. Ja pjevam puno bolje od slavuja. Slijedi me i pjevat ćeš kao anđeo. Tako ga poče poučavati svoj "kva, kava, kva". Slavuj se trudio i uskoro je pjevao bolje od patke. Ode, veselo pjevajući "kva, kva, kva". Kad je sova s vrha nekog stabla čula slavuja kako pjeva kao patka, reče mu: - Zar ti ne znaš pjevati kao slavuj? - Jedna patka mi je rekla da je ovo pjevanje ljepše. - Moraš pitati nekog drugog slavuja, kao što si ti, on će te naučiti kako se pjeva - reče sova. - Da, ali u ovoj šumi nema nikoga kao ja, odgovori slavuj tužno. - Onda moraš pustiti iz grla onaj glas koji imaš unutra. Udahni duboko, pusti da te srce nosi i zapjevaj prvu melodiju koja ti dođe. Samo tako ćeš znati koji je tvoj pjev - odgovori sova. Slavuj učini tako. Pope se na najvišu granu jednog stabla i prepustivši se srcu poče pjevati kao pravi slavuj. Njegova je pjesma odjekivala cijelom šumom, ispunjavajući je udivljenjem. Tako lijep pjev još se nije čuo. Otad slavuj više nije trebao nikog oponašati da bi lijepo pjevao. Otkrio je da ne treba nikoga kopirati da bi bio ono što on jest. Bilo je dovoljno da se prepusti onom što je srce govorilo i pjesma koja je bila u njemu sama je izlazila.
| Pregleda: | 2494 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 22. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Majka je držala u naručju svoju bebu i polako je ljuljala naprijed, natrag, naprijed, natrag, naprijed, natrag. I dok ga je ljuljala, ona je pjevala: Volim te zauvijek, Volim te beskrajno, Dok god sam živa moja beba ćeš biti.
- Upalit ću svjetlo, majko, da nam svijetli u tami - tiho reče Lucija ustajući sa stolice što je stajala pri uzglavlju kreveta presvučena čistom mirisnom posteljinom. Po blještavo bijelom jastuku rasule se ruse kose plemenite gospođe Eutihije. Trpjela je godinama od teške bolesti kojoj ne nađe lijeka ni jedan liječnik u cijeloj Siracusi (Sirakuzi).
- Snilo mi se, majko, kako treba da hodočastimo u Cataniju (Kataniju) na grob svete Agate - nastavi Lucija postavljajući svjetiljku na komodu. - Ljudi ne znaju lijeka tvojoj boljetici, ali svetica znade.
- Ako tako misliš, dušo - pristane gospođa Eutihija - pripremi odjeću i hranu pa možemo izjutra krenuti na put. Sad bih htjela zaspati. Umorna sam - reče i sklopi oči.
Lucija počne pripremati prtljagu krećući se po kući najtiše što je mogla da ne ometa majčin san.
Sljedećeg dana, tek što je sunce izišlo, kočija s Lucijom i gospođom Eutihijom napusti Siracusu. Kad se damama već počelo pričinjati kako napornom putovanju neće biti kraja, kočijaš objavi da su stigli na odredište. Pomože Luciji smjestiti stvari u prenoćište, a potom podiže gospođu Eutihiju na ruke i ponese je grobu svete Agate. Ondje je spusti na tlo, podmetne joj smotani pokrivač pod leđa i vrati se u prenoćište. Lucija klekne i počne moliti.
- Oče naš koji jesi... - izgovori i naglo umukne. Nestalo je dnevnog svjetla i posvemašnja tama ovila je nju, majku i grob svete Agate. Lucija raširi oči kušajući razabrati bilo što u mraku. Kao da je zatitralo slabašno svjetlo, učini joj se. Još više napregne vid.
I doista, prilazila joj je mlada djevojka sva u sedefastoj bjelini te se činilo kao da žar izbija iz njezina tijela.
Jesi li to ti, Agato, nikne pitanje u Lucijinu mozgu. Istog trenutka začuje u srcu odgovor: Da, ja sam. Došla sam ti reći da će tvoja majka ozdraviti, ali ti ćeš umrijeti mučeničkom smrću. Bojiš li se?
Ne, odgovori Lucija i toga časa prikaze nestade. Sunce je tek zalazilo i nebo bijaše rumeno i zlatno.
- Zaspala si, dušo? - upita gospođa Eutihija.
- Ne, majko - reče djevojka. - Ukazala mi se sveta Agata i prorekla da ćeš ozdraviti.
Bolesnica se osmjehne i šapne: - Vjerujem.
A ono o mučeništvu Lucija prešuti.
Sonja Tomić „U iščekivanju Spasitelja“